Služba civilne zaštite Dubrovnik je ustrojstveno pod Ravnateljstvom civilne zaštite, Ministarstva unutarnjih poslova od 2019. godine, prije toga postojala je Državna uprava za zaštitu i spašavanje. Služba ima dva odjela, jedan je odjel Županijski centar 112, a drugi je Odjel inspekcije, odnosno inspekcija zaštite od požara, eksploziva i oružja, inspekcija za zaštitarske i detektivske poslove i inspekcija civilne zaštite. 

Djelokrug rada Službe civilne zaštite Dubrovnik aktualizirao se novim potresom, telefoni Županijskog centra 112 zvonili su te noći bez prestanka, ali to nije sve što oni rade. O njihovim poslovima razgovarali smo s voditeljicom Službe Anom Miličić i voditeljem Županijskog centra 112 Zoranom Benićem. 

NEDOSTATAK KADRA, VEĆ STANDARDNA PRIČA HRVATSKE 

„Što se tiče Inspekcije zaštite od požara, eksploziva i oružja kod nas je dugogodišnji problem nedostatak kadra. Trebali bismo po sistematizaciji imati tri inspektora, a imamo jednoga, i to u Metkoviću, u Dubrovniku nemamo niti jednoga, odnosno voditelj Odjela radi i poslove inspektora. Provodili su se natječaji, ali jednostavno nema interesa“, iskreno će voditeljica Službe civilne zaštite Dubrovnik, Ana Miličić. 

Govori kako nije problematičan ni uvjet stručne spreme, potrebno je naravno određeno iskustvo, ali nisu uvjeti za prijem posebno zahtjevni, dok posao jest zahtjevan.

„Odgovornost je zaista velika, a nažalost plaća nije stimulativna do te mjere da bi se ljudi na dubrovačkom području javljali za to radno mjesto. Ovdje se ljudi tog profila radije zapošljavaju u hotelima ili nekim firmama koje će ih vjerojatno bolje platiti, a u isto vrijeme ipak je manja odgovornost nego što bi bila kod nas“, govori nam Miličić.

Županijski centar 112 se sastoji od pozivnog centra u užem smislu gdje zaposlenici rade u smjenama. Drugi dio njihovog posla je preventiva i planiranje. 

TELEFONI SU ZVONILI, I KAD TREBA, I KAD NE TREBA...

Nakon potresa koji je pogodio BIH 22. travnja, a koji se snažno osjetio i u našoj županiji telefoni centra 112 zvonili su svake sekunde.  Centar pokriva cijelu županiju, pozivi dolaze od Neretve, Korčule pa do Konavala, a Miličić nam priča kako su pozivi izgledali. 

„Preslušavala sam pozive, zanimalo me što ljudi govore tada i što pitaju. Zapravo vidimo da je najveći broj tih poziva od ljudi koji su sami ili su stariji, koji se osjećaju nesigurno i imaju potrebu s nekim u tom trenutku razgovarati. To ih umiri, pogotovo ako u tom trenutku noći nemaju nikoga svoga koga bi nazvali, a ljudima je u glavi kako će im se na broj 112 netko sigurno javiti. Problem se događa kada imamo puno takvih poziva i onda se zadržava linija. Zaposlenici vide da imaju drugi poziv i nezgodno im je prekinuti čovjeka, a moraju, i na kraju ne znaju je li i taj idući zove za istu tu stvar“, govori nam Miličić.

BROJ 112 ZAZVONI I DO 200 PUTA U DANU 

Ovisno o vremenu, imaju različit broj poziva ljeti i zimi. 

„Zimi je to otprilike oko 100 poziva dnevno, a ljeti oko 200. A razlozi zbog kojih ljudi zovu opet ovisi je li ljeto ili zima, ali ipak su to najčešće prometne nesreće, medicinski problemi kada traže hitnu pomoć, ljeti su to često požari, a to su i stranci kada se izgube ili im treba neka druga pomoć. To je ono što se najčešće događa, a od ostalog tu su naravno i poplave, potresi, narušavanje javnog reda i mira i slično“, govori nam Zoran Benić, voditelj Županijskog centra 112. 

„U smjeni rade dva čovjeka, voditelj dežurne smjene i operater analitičar, a po potrebi neke izvanredne situacije imamo i treće radno mjesto kada i ja radim.  Županijski centar 112 Dubrovnik je jedan od 20 centara u Hrvatskoj i oni su svi uvezani u jedinstveni sustav 112 u Hrvatskoj. Oni moraju biti kompatibilni i moraju moći pokriti kada se dogodi prelijevanje poziva. Kada netko zove centar u Dubrovniku, ako mu se nitko ne javi unutar 25 sekundi, on će dobiti centar u Splitu“, objašnjava Benić. 

„Kao što je bilo slučaj onu noć potresa, naši pozivi su se prelijevali na Split, ako se Split ne bi javio, pozivi su se prelijevali na Zagreb, tako da je dio naših poziva završio i u Zagrebu tu noć. Isto tako je naš centar primao pozive kada se dogodio potres na Banovini zato što je bilo opterećenje centra u Sisku“, govori Benić. 

 „STOJIM NA CESTI I GLEDAM SVOJE MJESTO KOJE GUTA VATRA“ 

Posao koji ovi ljudi rade nije lagan niti ugodan, često je vrlo težak, zahtjevan, možda čak i ružan. Prizori užasa koje često gledaju i nesreće ljudi koje slušaju ostavljaju trag. Upitali smo voditeljicu Miličić koji joj je bio najteži trenutak u kojem se našla. 

„Najgori momenat mi je bio požar u Trsteniku. Tamo sam se zatekla dok smo išli na Korčulu na jedan drugi teren.  U nekom idealnom i teoretskom smislu mi bismo sjedali u stožeru i primali informacije i koordinirali teren, međutim kod ovakvih situacija događa se da se ide na teren vidjeti što se događa i da se vidi su se lokalno organizirale npr. evakuacije. Procijenili smo situaciju i ocijenili da bi bilo dobro da odemo i vidimo situaciju“, započinje Miličić.   

„Sjećam se trenutka u kojem stojim na državnoj cesti i gledam svoje mjesto koje doslovno guta vatra, sa sve tri strane okruženo i znam da sam stala i promislila: Ana, ti nisi sada ovdje da bi tugovala, ti si ovdje zbog posla, idem raditi. Samo sam se okrenula i krenula raditi ono zbog čega sam bila tu. Jednostavno sam to morala staviti negdje sa strane i ne dati da me osjećaji straha za svoje mjesto, dom i kuće preuzmu. To je trenutak kada sam morala sve privatno i osobno staviti sa strane“, govori. 

Pitamo je koliko je teško emocije ostaviti i uključiti samo razum, raditi u trenucima koji su, i poslovno, i privatno teški, i je li to uopće moguće u potpunosti napraviti i razdvojiti.

„Individualno je, ja sam sebi dokazala da mogu, možda meni to ide lakše nego nekome drugome. Mislim da to zaista mogu odvojiti“, iskrena je Miličić. 

ŽENA U SVIJETU MUŠKARACA

Ana je žena na visokoj funkciji, nadređena je, i muškarcima, i ženama. U svijetu u kojem još uvijek na visokim funkcijama često gledamo muška lica, Miličić smo morali upitati i kako je biti žena na toj poziciji. 

„Ima to  svoje dobre i loše strane. Ne mislim da sam zbog toga što sam žena zakinuta, ali ni posebno privilegirana. Ima nekih sitnica koje su kao i u svakodnevnom životu i u odnosima drugačije, ali profesionalno ili poslovno nemam problema. Dobila sam jedan dobar savjet kad sam prvi puta dolazila ovdje, a to je kako samo znanjem mogu biti autoritet onima koji su tu već dugi niz godina. Trebalo se afirmirati u službi i to je bio meni jedini ispravan savjet, ne može se imati 'gard' bez pokrića. Treba učiti i učiti i samo tako se i može nešto postići“, govori nam. 

SLUŽBA U KOJOJ NEMA RUTINE

Miličić smo upitali i vidi li se na svome poslu do kraja radnog vijeka, umori li čovjeka konstanta dinamičnost koju njen posao nosi sa sobom.

„Moram priznati da o tome ne razmišljam. Više ljudi me to pitalo, pa nekada sebe zabrinem da ne razmišljam o tome. A to što o tome ne razmišljam znači da kod mene nije došlo do zasićenja. Prvenstveno zbog toga što je stalno dinamično, uvijek se nešto mijenja, imamo nove izazove, nešto novo učimo, kompletno nove situacije rješavamo i to je ono što me drži u situaciji da često imam osjećaj kao da sam na nekom novom radnom mjestu. Nisam osjetila nikada potrebu za nekom promjenom jer je zapravo svaki novi dan promjena. U nas posao nikada nije isti, teško ovdje išta može postati rutina“, govori.

PRUŽAJU POMOĆ RASELJENIM OSOBAMA IZ UKRAJINE

Službu civilne zaštite je dodatno 'opteretio' i posao vezan uz raseljene osobe iz Ukrajine, koji oni rade sa srcem i svima uvijek pokušaju pomoći unutar njihovih mogućnosti.

„Sam smještaj za njih osigurava Ravnateljstvo civilne zaštite na razini Hrvatske. Svi privatni iznajmljivači nude smještaj preko Ravnateljstva i nakon što operativna skupina provede provjere, oni koji te provjere prođu 'spuštaju se' nama na teren. Kolege izlaze na teren i s tim ljudima sklapaju ugovore, što je veliki opseg posla najviše zbog toga što je naša županija zemljopisno takva kakva jest“, pojašnjava Miličić.

Jako je važno shvatiti da se civilna zaštita osniva i razvija na različitim razinama. To je primarno po Ustavu i zakonu obveza jedinica lokalne samouprave. Svaka općina, grad i županija imaju svoje procjene rizika od velikih nesreća prema kojima se donose zaključci koje resurse treba imati, kako bi bili spremni za reagiranje. 

„Generalno, mislim da se dosta radi. Izazovi uvijek postoje, negdje imamo najjaču kariku, negdje malo slabiju, negdje još treba nadograđivati. To je jedan proces, nikada nećemo reći da smo sve posložili i da je to sada dobro, uvijek se moramo iznova uvježbavati, opremati, neki ljudi odu, netko novi dođe. Ono što je za našu županiju poseban izazov je naš zemljopisni položaj jer u slučaju velike nesreće ili katastrofe mi smo ipak tu gdje jesmo. Još uvijek odvojeni s dvije granice, zemljopisno odsječeni od matice, i upravo ta povezanost bi nam bila sigurno problem u primanju pomoći u slučaju velike katastrofe. Moramo to stalno imati na umu, jačati našu samodostatnost da u prvo vrijeme možemo sami sebi biti dovoljni, i mislim da se na tome puno radi. Županija neprestano ima projekte kojima nas opremaju i educiraju se operativne snage“, govori Miličić i dodaje kako prostora za napredak uvijek ima. 

Iz tiskanog izdanja Dubrovačkog dnevnika