Devetogodišnji dječak preminuo je 11. prosinca od posljedica sepse, i to nakon što je dva dana prije smrti dva puta bio na Hitnoj, a oni su ga vratili kući. Njegova majka za Index je otkrila kako se nosi sa svime i kako ju je sustav razočarao jer i danas, kaže, u Hitnoj u Metkoviću i dalje rade osobe koje smatra krivcima za smrt svog sina.

U kojoj fazi je istraga o njegovoj smrti? Imate li kakva saznanja kako ide tijek istrage?

Pošto sam se čula s nadležnima, čekamo ponedjeljak i utorak. Još im dajemo do tad da vidimo kako će se očitovati vještaci iz Osijeka.

Pisali smo o tome, vještačenje o njegovoj smrti trebalo je prvo biti u Zagrebu, potom u Rijeci i na kraju je prebačeno u Osijek, zbog čega?

To bih i ja htjela pitati. Zbog čega je taj slučaj toliko težak i toliko se odugovlači. Evo, prošlo je već šest mjeseci i još nam se nitko nije obratio.

Kontaktira li vas DORH o tijeku istrage?

Čula sam se s državnim odvjetnikom (u Metkoviću, op.a.) i on daje sve od sebe, ali još ništa nisu odgovorili konkretno.

Kako komentirate reakciju sustava na ovaj slučaj?

Najgore mi je to što ti pojedinci (op. a. iz Hitne, koje smatra krivcima za smrt sina) još rade, sustav ih i dalje drži na tom mjestu, a znaju, kad netko nešto napravi, da se te osobe treba maknuti dok proces traje. Mene zanima zašto oni još uvijek nisu suspendirani.

Jedini krivac nakon cijelog ovog slučaja je ispala pedijatrica dr. Ksenija Kaleb koja je primila Gabrijela, prva prepoznala da se nalazi u kritičnom stanju. Kako komentirate to da su jedinu krivnju svalili na nju?

Liječnička komora je jedina svalila krivnju na nju, nitko drugi. Ministarstvo je čak s jedne strane dobro odradilo svoj dio, ali je Komora zaključila da je dr. Ksenija Kaleb jedina kriva. To je jadno i žalosno. Jedina žena koja mu je pomogla onaj dan je bila ona, koja je dala sve od sebe, a oni su joj to svalili na leđa. Zadnji put im kažem: Ako vi ljudi s visoka imate poštovanja i razumijevanja, pogledajte svoju djecu pa kažite kolika je pravda ako nečije dijete umre. Nemojte osuđivati jadnu ženu koja je dala sve od sebe do zadnjega. Samo se pitajte imate li dijete ili unučad. Neka pravda pobijedi, to je jedina satisfakcija u mom slučaju. Ima onih koji šute kad se nešto dogodi, oni i dalje šute, a ja i dalje neću šutjeti koliko god mi je teško nakon svega. I još što sad prolazim, ja neću šutjeti i neću vam dati mira do zadnjeg svog daha.

Vi ste nakon ove, najteže moguće tragedije koja vas je mogla snaći, ipak pronašli snage i nastavili borbu za bolju zdravstvenu skrb u dolini Neretve. Kako to ide, jeste li išta uspjeli?

Jesam, priključila sam se inicijativi da poboljšam zdravstveni sustav u dolini Neretve i da ljudi i djeca i bebe koje se rode imaju ono što svaki normalan grad ima (zahvaljujući inicijativi DZ Metković dobio je prije par dana transportni inkubator za rodilište, pulsni oksimetar, CRP uređaj i transkutani bilirubinometar, op. a.). Izašla sam sad iz inicijative jer moje stanje i stanje mog djeteta nije dobro. Najdraže mi je u svemu kad znam da ti aparati tamo nisu modeli, već služe ljudima. Kad mi kaže pedijatar: 'Ivana, danas zahvaljujući bilirubinometru nisam ubola dijete, nego mogu bilirubin izmjeriti djetetu koliko god treba, a da ga ne moram ubosti', to mi je kao da mi je netko dao nešto što nema cijene. Ili kad mi kažu da sad mogu djeci izmjeriti CRP u bilo koje doba dana, ne moraju čekati da se dogodi loš slučaj.

Cijeli intervju s Ivanom Bebić pročitajte ovdje.