Ponosna unuka sa srcem je ispisala priču o dijamantnom piru bake i djeda: 

Radmila (rođ. Ilić) i Mate Bukovac, ove godine slave 60 godina braka. Rođeni '39. i '38. u velikim obiteljima, odrastali su zajedno, na ostacima stare Narone u Vidu, na Neretvi. Njihove obitelji bile su susjedi, a uvijek pričaju da su se gledali i čuvali otkako su bili djeca.

Vjenčali su se 29. studenog 1963. u svom mjestu. Bili su iz višečlanih obitelji, poslijeratni period bio je vrlo težak i siromaštvo ih je rano natjeralo da rade. Radmila je već s 12 godina služila u Metkoviću jednu obitelj. Mate je izučio zanat za brica te mu kasnije postaje i nadimak- Brico, njemu, a mi svi ostali smo "Bricovi" - vjerujemo da će taj nadimak ostati zauvijek i to nas veseli.

Vrlo brzo nakon što su se vjenčali, po pozivu službe dolaze živjeti na Pelješac, u Trpanj. Ovdje su, iako uvijek "došli", bili lijepo primljeni. Kažu da ih je u životu i braku, uz ljubav, održao rad i međusobna podrška. Uvijek su teško radili, o tome govori i činjenica da su prvih 8 godina u Trpnju živjeli kao podstanari, u tom periodu dobili i dvoje djece, a onda je Radmila otišla u Njemačku raditi u tvornicu kako bi napokon izgradili svoju kuću. Brico je za to vrijeme radio svoj zanat, uz to i dodatni posao, a vjerno je uvijek služio i zajednici. U tim prvim godinama života na Pelješcu, bio je jedan od osnivača prvog dobrovoljnog vatrogasnog društva u Trpnju, koji ga i danas smatra počasnim članom.

Po povratku iz Njemačke, Radmila i Mate grade i useljavaju u svoju kuću, a dvije godine kasnije dobivaju i sina. Do mirovine rade u hotelu Faraon, bave se turizmom (iznajmljuju svoje apartmane), a Mate je do u nazad 10-ak godina i dalje šišao, dok god ga je vid dobro služio. Danas imaju troje djece, osam unučadi, dvoje praunuka i mnoge boljke, po starački. Ipak, Mate svakodnevno, a Radmila ne baš tako često, šeta šetnicom oko mora koju je 70.-ih godina zajedno s drugim mještanima gradio.

I dalje žive u Trpnju, imaju divnu tetu Jasminu koja ih svakodnevno obilazi i pomaže, a djeca i unuci dolaze vikendom. Danas mogu samo biti ponosni, na sve što su stekli teškim radom, na svoju djecu i unuke. Kažu da ne žale ni trenutka što su otišli iz Vida, tada za njih ondje nije bilo budućnosti, a svoje veze sa rodnim krajem uvijek su aktivno održavali. Tajne za dugovječnost ne čuvaju, jer ih kako kažu, nema, ali ističu da je jako bitan rad. Poštuju se i čuvaju danas, kao i prvog dana. I vole.

Proslavu su uveličali članovi obitelji - djeca, unuci, a i prekrasna praunučica