'Kad umire čovjek, svijet bi morao stati'
Koncem svibnja preminuo je Pavo Rilović, čitav život radišan, samozatajan i iznimno plemenit čovjek, uvijek spreman pomoći, koji je tijekom svog života stekao ogroman broj prijatelja u Dubrovniku i Konavlima. Na dirljivom pogrebu u Konavlima govor je održao i njegov prijatelj, poznati dubrovački pisac Mato Jerinić. O pokojnom Pavu Riloviću, kao i mnogi koji su ga upoznali tijekom života, ima samo riječi hvale. Bio je to prije svega čovjek, a 'kad umire čovjek, svijet bi morao stati.' Riječi Mata Jerinića, izgovorene na pogrebu Pava Rilovića, u Radovčićima 31. svibnja 2015., radi interesa i na zahtjev brojnih Dubrovčana i Konavljana, prenosimo u cijelosti.
Kad umire čovjek svijet bi morao stati,
i zadrhtati težinom tuge, dubinom bola
pogotovo kad umre takav čovjek kakav je naš Pavo Rilović, u kojemu je sazdano sve što čovjeka čini čovjekom. Kao da je pisac imao njegov život na umu kad je rekao: “Čovjek to zvuči gordo!“
Bio je naš Pavo oličenje skromnosti, poštenja, humanosti, a uvijek samozatajan, nikad u prvom planu, a vazda u čelnim redovima kad je trebalo raditi, savjetovati, ukazati primjerom, pružiti ljubav i pažnju - svakomu od djeteta do zrela čovjeka.
Prošao je on na svom životnom putu i muka i bola, i radosti i ushita, ali nikad se u dobru nije uzvisio, ni u nedobra vremena pokleknuo. Uvijek vjerujući u ono bolje, u ono ljudskije.
Dok su drugi, opaki neki ljudi rušili mostove koji vode od čovjeka do čovjeka, naš ih je Pavo neumorno gradio, kao suprug i roditelj, kao humanist, domoljub i antifašist.
Vlastita uvjerenja nikad nije krio, niti ih je ikada drugima naturao, uvjeren da svatko ima pravo na svoje opredjeljenje, svoju misao, svoj životni put, što nikada, tako je mislio i radio, nije smjelo biti biti zapreka da čovjek čovjeku pruži ruku, da ga ohrabri, da mu pomogne.
Znam ja dobro, jako dobro da je u svakoj klici života začeta i klica smrti. Znam da smo na postolju smrti svi razastrti. I siti i gladni i goli i paradni. Sve to znam, ali Pavovom smrti nastala je u njegovoj obitelji, supruzi i sinovima, kao svima nama koji smo ga voljeli i poštovali, praznina. Velika i bolna i nju nitko ne može popuniti. Upravo zbog te praznine njegova smrt ostavila nas je bez riječi, sa suzama u očima i tugom u srcima.
No tješi nas saznanje da ne umiru oni koji i poslije smrti žive u našim našim razgovorima, našim sjećanjima i našim snovima. Ti ćeš Pavo naš i mrtav dugo živjeti.
Hvala Ti za sve ono što si za života uradio, a uradio si mnogo.
Kad umire čovjek, umire dio svijeta,
i zemlja postaje teža za jednu raku,
crnja za jednu jamu i jedan zakucan kovčeg,
nadasve kad je taj čovjek naš Pavo Rilović. Hvala Ti za sve!Laka Ti zemlja!
Riječi izgovorene na pogrebu Pava Rilovića, u Radovčićima 31. svibnja.2015.
Mato Jerinić
