Ana Putica već 20-ak godina radi kućnu njegu u Domu za starije osobe Dubrovnik, gdje posjećuje i pomaže starijim, slabo pokretnim osobama. Njen posao je pružiti im pomoć koja im je potrebna – donese hranu i nahrani ih, presvuče, opere, ošiša, obrije, pomogne sve što im treba. 

„Kad ljudi kažu kako prvenstveno idemo po lijekove ili u butigu, to je pomalo smiješno jer to može svatko. To im može donijeti i susjed! No, ljudi obično ne znaju kako mi brinemo o osobama od kojih su neke nepokretne gdje se one moraju najmanje dvaput dnevno mijenjati. Treba ih oprati, očistiti, presvući, obrijati, ošišati, nahraniti… Patronažna služba dolazi svako jutro, a mi idemo popodne kad oni ne rade. Ako ste dežurni za blagdane, dvaput dnevno ćete obići te osobe,“ izjavila je Putica. 

A tu je, naravno, i razgovor koji je svima, a pogotovo njima, iznimno potreban. 

KAD SU SVUGDJE FESTE, MNOGI SU BESKRAJNO USAMLJENI 

O svom poslu Putica priča s posebnim nadahnućem, a o onima koje obilazi s iznimnim poštovanjem i divljenjem. Emotivno, s dušom, zaljubljeno u svoj posao. I dok većina Dubrovnika živi u 'balonu' u kojem se prate turistička kretanja, a donekle se i dobro živi, Putica nam kaže – ima tu slučajeva za koje ne možete ni zamisliti da se mogu dogoditi. 

„Ima tu ljudi koji su sami i nemaju vlastitu djecu. Obično žive u nacionaliziranim stanovima, imaju minimalnu mirovinu te su uglavnom začahureni u svom svijetu. Teško prihvaćaju bilo čiju pomoć. Zato se za njih ne zna. Ima tih slučajeva u kojima neka starija osoba ne izlazi 20-ak dana pa se nekoga pošalje da poviri je li sve u redu i je li živa. No, uvijek ih nađemo žive. S druge strane, imate osobe koje imaju djecu koja žive vani, a oni samostalno žive u svom stambenom prostoru i ne žele u dom za starije, žele ostati u svom domu. I opet su usamljeni. Često odbijaju svaku pomoć uvjereni kako mogu sami, a ne mogu. I ponekad je teško ukazati na to kako ipak ne mogu. Ali ja razumijem kad kažu kako ne žele u dom i kako žele umrijeti u svojoj kući,“ izjavila je Putica. 

Neki od tih ljudi su beskrajno usamljeni i provode u tišini svoje blagdane onda kad je posvuda pjesma. 

„Tijekom blagdana je posebno teško kad dolazite kod ljudi koji nemaju baš nikoga. Svugdje vidite blještavilo i festu, a u toj kući nema osjećaja života nego prevladava tišina. Pa im onda donesemo boriće, svjetiljke, kolače i napravimo poseban ugođaj pa im bude drago,“ govori Putica, ali se prekida. Kaže, o tome zapravo ne voli govoriti. 

„To što učinim me hrani samo ako zadržim za sebe jer kada krenete govoriti o tome što ste napravili za nekoga, onda je to hvalisanje i nije to više moja unutarnja radost. Nekad nešto napravim, znam da je to dobro i moja duša se smije. A ne bih to htjela govoriti naglas,“ kaže Putica. Baš joj se zato sviđa što njen posao obično ne uključuje druge ljude, osim nje i osobe kojoj pomaže. Tako stvara posebnu povezanost sa samom osobom, a svoja dobra djela može držati za sebe – nekome uljepšati dan i učiniti sebe sretnom zbog toga.  

SJEĆAJU SE RODITELJA, O NJIMA GOVORE S TOLIKO POŠTOVANJA 

Kako bi ostvarila tu vezu, Putica pristupa posebno svakom korisniku i pokušava pridobiti njegovo povjerenje. 

„Imam neki svoj način kako postižem da se ti ljudi opuste i steknu povjerenje. Što više prolazi vrijeme, to se oni više povjeravaju. Važno je da ih slušate, zbog njih, ali i zbog sebe jer svatko od njih je jedna enciklopedija iz koje se toliko toga može naučiti; bili oni neuki ili visokoobrazovani,“ kaže Putica. 

No, bez obzira i na tu činjenicu, Putica kaže kako se radi o osobama koje sebe često znaju omalovažavati u odnosu na današnje trendove i današnji svijet. Stoga ona pred njima ne koristi mobitel jer dobar dio njih ne zna što je to i kako funkcionira. Kaže, jako cijeni njihovo vrijeme u kojem joj često govore o svom životu, iskustvima, doživljajima. Često znaju pričati o Drugom svjetskom ratu, nešto manje o Domovinskom ratu, a jako vole pričati o svojim roditeljima, s velikom dozom poštovanja. Prepričavaju rado dogodovštine iz mladosti, pričaju o svojim partnerima i djeci. 

„Bila sam počašćena pa su mi se povjerili i nekakve velike tajne gdje sam morala obećavati kako ih nikada nikome neću odati. To je tako i ostalo. Bilo je situacija u kojima sam zamoljena da posjetim grobove njihovih prijatelja, poznanika, ratnih kolega… Svaku sam tu želju ispunila i to je ono što me ispunja,“ izjavila je Putica. 

KAKAV SAM JA ČOVJEK? 

Suvremen čovjek, možda danas više no ikada prije, iznimno puno vremena u životu troši na karijeru, na stvaranje, na materijalno. Pitali smo je koliko je to ljudima važno onda kada postaju svjesni kako se bliži kraj. I što im je uopće važno. 

„Radim s ljudima različitih profila, zvanja i financijskih i imovinskih stanja. Kad dođu na tu 'zadnju stanicu', kad znaju kako uskoro odlaze, najmanje govore o materijalnom. Imate tu ljudi koji imaju dvije, tri kuće, imate i onih koji nemaju ništa, ali uvijek pitaju to pitanje – kakav sam ja čovjek? Glavno je pitanje jesu li dobri ljudi i na kraju uvijek sami sebe puno analiziraju i kritiziraju. Godinama ih obilazim, povjeravaju mi se, komuniciramo i na kraju me uvijek pitaju jesu li me povrijedili, jesu li mi nešto ružno rekli… Onda se znaju prisjećati prema kome su pogriješili. Jedan profesor je kazao kako mu je strašno žao jer je nekog učenika stalno tjerao iz razreda pošto je kasnio, a kad je saznao zašto kasni, bilo mu je žao zbog toga. No, bio je preponosan da bi mu rekao kako mu je žao. Kasnije mu je bilo strašno žao što to nikada nije rekao,“ izjavila je Putica. 

Naime, ljudi na svom kraju rade 'inventuru svog života'. Svojih djela. Manje se osvrću na ono materijalno što su stvorili i ostvarili. 

„Nikad nisam čula kako je netko kazao kako je stvorio ovo ili ono ili kako mu obitelj 'ima',“ kaže Putica. 

Njihove posljednje želje često se odnose na to da bi voljeli olakšati dušu, ispovjediti se, ispraviti nešto što su propustili. 

SVI SE JEDNAKO BOJE 

„Jedan od korisnika je bio simpatični, jedva pokretan gospar koji mi je kazao kako ima jednu želju. Zafrkavala sam ga, rekla sam – pa nisam Djed Božićnjak! Ali znala sam da će umrijeti i znala sam da će me tražiti nešto što mu je važno. Rekao je da bi volio da ga odvedem na misu. Nije živio blizu crkve pa me bilo pomalo strah s obzirom na njegovo stanje i to mi je bio izazov, no nekako sam to ipak izvela. Kad sam ga vratila doma, rekao mi je – baš sam sad zadovoljan, slobodno mogu umrijeti! Nakon nekoliko dana, nažalost, taj je čovjek preminuo,“ izjavila je Putica. 

Sjeća se jednog gospara kojega je obilazila dvaput dnevno i koji je pomilovao po licu dan prije nego što je preminuo i rekao joj – hvala ti za sve. Njegova supruga je kazala kako je imao želju da ga se pokopa u njegovoj vojnoj odori, a Putica ga je u nju obukla i ispunila mu želju. 

No, ono što je svima zajedničko je strah od smrti, što je ponekad posebno tužno gledati. 

„Kad liječnici naprave sve što mogu i kad se više ne može napraviti ništa, onda su uglavnom svjesni kako je kraj. I svi se oni podjednako boje. Svatko od njih prizna da se boji smrti i pritom uopće nije važno tko je koje vjere jer nitko od njih ne zna kamo ide. Dosta njih drži vas za ruku i govori – strah me! Sve to ostavi traga na vama,“ emotivno govori Putica. 

No, svaki život mora završiti. Čini se, barem iz iskustva Ane Putice s korisnicima kućne njege, kako je lakše kad to nije naprasna smrt nego kad je polagani odlazak. Onda ipak za 'inventuru života' ima više vremena; za oproštaje, zadnje riječi i isprike. 

LAKŠE JE NOSITI NEPRAVDU NEGO KAJANJE 

A za čim ljudi najviše žale?

„Ljudi na odlasku, barem iz iskustva onih s kojima sam ja radila, uglavnom kažu kako bi voljeli da su više pomagali ljudima za života. Od 15 ljudi, 10 će vam to reći. Onda im kažem kako svi učine u datom momentu koliko mogu. No, oni svejedno govore kako su mogli više,“ odgovorila je Putica. 

Ti trenuci duboko utječu na one koji im svjedoče pa su tako utjecali i na samu Anu. Od tih ljudi je naučila – tijekom života treba napraviti što je više moguće dobroga. To je ono jedino što ljudi propituju kada odlaze, svjesni kako sa sobom ne nose ništa. 

„Umrijet ću i ja, kao što će umrijeti svatko i sve će moje ostati iza mene. Bilo ideali, bilo ono materijalno, bilo djeca… Ama baš ništa, osim svoga mira kad umireš, ne nosiš. Moj posao mi je promijenio pogled na život i nije mi žao zbog toga,“ izjavila je Putica. 

Kako kaže, ljudi koji ulaze u neke ozbiljnije godine o tome mogu razmišljati, ali nikada ne bi ništa savjetovala vršnjacima njene djece ili ljudima u 30-im, 40-im godinama. Kaže kako njena djeca itekako osjete ako joj se nešto duboko emotivno dogodilo na poslu, no ne pitaju je, puste je da to preboli, a ona o tome ne govori niti ih opterećuje. 

„Svaki život se ima pravo 'ispucati' onako kako pojedinac to hoće – želi li stvarati materijalno, želi li stvarati nešto drugo ili želi li ne stvarati ništa. Svi na kraju dođemo na isto jer sve što smo stvorili ili nismo ostaje za nama, a za nas će se netko pobrinuti na samom kraju. Naravno kako stvarati, pa i materijalno, nije loše. Ipak, većina na tom kraju najviše želi da je učinila što više dobroga,“ kaže Putica. 

Na samom kraju pitamo je što je u životu istinski važno, iz iskustva onih koji odlaze.

„Lakše je nositi nepravdu nego kajanje. Kad dođem svome kraju i ako budem plakala, više bih voljela plakati zbog nepravde nego zbog kajanja. Najteže je plakati zbog kajanja,“ poručila je Putica.