Pitanje otkrivanja biste fra Bernardinu Sokolu ponovo je aktualizirano ispadom dubrovačkog znanstvenika Vinicija Lupisa koji je na Facebooku napisao kako treba provesti čin "egzorcizma vražje nazočnosti nad Korčulanima".

Ukratko, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović otvorila je sredinom rujna umjetničku galeriju 'Fra Bernardin Sokol' u franjevačkom samostanu na Badiji gdje je postavljena njegova bista zbog čega se dio Korčulana našao u šoku. U kolektivnoj memoriji Korčulana, naime, Sokol nije ostao kao onaj "oko kojega se lome koplja", onaj čija se uloga može promatrati dvojako, kao što je to slučaj s primjerice Alojzijem Stepincem. Ne, oko fra Bernardina Sokola, koji je ove godine i postumno nagrađen priznanjem za iznimna dostignuća značajna za Dubrovačko-neretvansku županiju, i njegove uloge postoji, tako reći, konsenzus.

Koji glasi da je fratar kojega se danas slavi u Drugom svjetskom ratu surađivao s okupatorima, konkretno Nijemcima.

Prvi koji je upozorio na sveopću nenormalnost ovakve konstelacije jest povjesničar dr. Dragan Markovina, koji je u članku za Telegram i napisao da su "fra Bernardina Sokola doista u rujnu 1944. godine, bez suda, ubili korčulanski partizani", ali i kako je "neposredno pred oslobođenje grada, prijavio da se na susjednom otočiću Vrniku skriva sedam partizana, koji su nakon toga uhapšeni i strijeljani".

Javio se nakon tog napisa i provincijalni vikar u Samostanu Male braće fra Stipe Nosić, koji je napisao kako se ne isplati "baš gubiti vrijeme na tvrdnje takozvanih „antifašista“ koji su u ovo naše vrijeme čak ponekad u optužbama gori nego fašisti u ono doba". Uglavnom, Nosić je u svom priopćenju napisao kako takvi "koriste istu matricu kao oni koji su pred četvrt stoljeća pucali po Dubrovniku i Vukovaru", napominjući da je Sokol objavio 80 svezaka zbirke za crkvenu i svjetovnu glazbu, ali tiskao i glazbene monologe.

"A fama da je Sokol izdao partizane Nijemcima, koju kao činjenicu preuzima Markovina, pobijena je još za života Sokola, jer se saznalo da je to učinio netko drugi. Mogao je gosp. Markovina navesti i knjigu partizanskog oficira Nikole Anića, Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu (1941. – 1945.) Od okupacije do oslobođenja. Knjiga 1. koju je uredio Nikola Tolja, i poslije smrti autora izdala Udruga antifašista u Dubrovniku 2013. U knjizi stoji: „Na Vrnik je došao držati misu fra Bernardin Sokol i na neki način saznao da se tu nalaze skriveni partizani. Nije se, po običaju, poslije mise vratio na Badiju, nego je otišao u Korčulu u njemačku komandu grada i oficire Abwera obavijestio o boravku partizana na Vrniku. Tumač u tom razgovoru bio je Vilim, Nijemac, koji je kao brijač još od prije rata živio na Korčuli. […] Naši su onda pošli na Badiju uhapsiti špijuna fra Sokola…“ Anić piše da je ta „grupa od oko 7 partizana“ uhićena i odmah pogubljena, „iako su bili zaštićeni kao ratni zarobljenici“ (str. 108). Anićeva tvrdnja o prevoditelju, a time i Markovinova o „memoriji Korčule“ pada u vodu, kad se zna da je Sokol dobro vladao njemačkim i talijanskim jezikom." - napisao je u svom odgovoru fra Nosić, mada ostaje nejasnim kako njegovi argumenti tu pobijaju argumente Dragana Markovine.

Potaknut istupom znanstvenog savjetnika iz Područnoga centra Dubrovnik Instituta društvenih znanosti "Ivo Pilar" Vinicija Lupisa, koji je napisao i kako na Korčuli i dalje žive "potomci članova korčulanskog četničkog odreda i orjune", Dubrovački dnevnik kontaktirao je Dragana Markovinu, inače Korčulanina, s ciljem da razjasni ulogu fra Bernardina Sokola, ali iznese i svoje mišljenje o onome što je u hrvatskom društvu uopće uvjetovalo takvu situaciju.

- Svaki iskren razgovor o Bernardinu Sokolu i otkrivanju njegove biste na Badiji, mora krenuti od razloga njegove aktualne glorifikacije. Dakle, bez obzira što se pozivaju na njegove muzikološke doprinose, Sokola isključivo danas glorificiraju zbog toga što je ubijen od strane partizana. Na isti način na koji su se masovno davala imena ulica po Mili Budaku, književniku, iako svi znamo da je to književnik služilo kao skuža da se ne kaže kako ga se veliča zbog toga jer je bio ministar u ustaškoj vladi. Na sličan način, Sokol bi trebao predstavljati poželjni model antikomunističkog intelektualca, koji je zbog svojih stavova još i nastradao. U podtekstu cijele priče stoji i onaj neizrečeni dio o njegovoj simpatiji ka ustaškoj državi. - govori Markovina.

- Nezgoda s ovakvim pristupom je primarno u tome što Sokol nije ubijen zbog vlastitih stavova, nego zbog opravdane sumnje da je surađivao s Nijemcima i pred kraj rata, praktično neposredno pred oslobođenje Korčule od fašizma i okupacije odao partizane koji su se skrivali na Vrniku, što je onda pokrenulo čitav niz tragičnih događaja, koji do danas opterećuju potomke onih koji su tih dana likvidirani. Sve ovo, mislim na službeni stav fratara koji se nalaze na Badiji, ali i generalno na većinski stav Katoličke crkve, izvire iz nedostatka iskrenosti u odnosu te institucije prema nasljeđu Drugog svjetskog rata i vlastitoj ulozi u njemu. - pojasnio je.

- Vi ćete čak i na verbalnoj razini ovih koji zamjeraju meni i Korčulanima koji su reagirali na podizanje biste, primijetiti nesposobnost tih ljudi da nadiđu vlastite ideološke frustracije, pa tako nikada ne spominju termin oslobođenje zemlje ili Korčule, nego uvijek dolazak komunista na vlast. Radi se zapravo o tome kako svi ti koji drže Sokola mučenikom, uopće ne misle da je zemlja oslobođena 1945. godine, samo se ustručavaju to otvoreno reći. Prije i na kraju svega ostaje susret Katoličke crkve s vlastitom savješću i temeljno pitanje, zbog čega nikada nisu na sličan način odali počast brojnim svećenicima i časnim sestrama koji su aktivno sudjelovali u Narodnooslobodilačkoj borbi i čije djelovanje apsolutno nikome nikad nije bilo sporno? Od Svetozara Rittiga, pa nadalje, sve do Vida Mihičića, franjevca s Badije koji se od prvog dana priključio antifašističkom pokretu ili sestre dominikanke Manes Karninčić i brojnih drugih. O ovim istinski moralnim ljudima nikada ni riječi spomena, a kamo li znanstvenog skupa ili biste. A zašto? Pa zato jer su bili antifašisti. I to je čitava istina ove tužne priče kojoj ovih dana neki dodaju nove redikulozni prijedloge o egzorcizmu i slično. - zaključio je za Dubrovački dnevnik povjesničar Dragan Markovina.