„Tada smo u upravi bili Tonći Peović, Božo Petak i ja te smo dobili popis opreme koja je pronađena na aerodromima Tivat i Titograd, a kojeg je potvrdio tadašnji crnogorski ministar saobraćaja, no to je jedan manji dio od ukupne opreme koja je otuđena iz Zračne luke Dubrovnik. Gdje je završila ostala oprema - kod privatnih kradljivaca, na drugim aerodromima, u Srbiji - mi ne znamo. Ovaj popis po meni nije ništa novo“, izjavio je Luetić.

Napominje kako je manji dio ukradene opreme koji je objavljen star i rabljen, a zub vremena je učinio svoje. Smatra kako bi zapravo jedina ispravna i poštena kompenzacija bila ona u novcu, ali sukladno vrijednosti cjelokupne opreme koja je vrijedila u trenutku kad je ona ukradena.

„Aerodrom Tivat i Titograd su bili vlasništvo JAT-a u vrijeme agresije, a ne crnogorski aerodromi. Kad se dogodila pljačka, bili su vlasništvo JAT-a, no kad je formiramo poduzeće Aerodromi Crne Gore, tražili smo povrat opreme i bilo je održano nekoliko sastanaka u Podgorici na visokoj razini, pa čak i našeg ministra s njihovim. Bili su tu i naši odvjetnici. Kad je nastala slobodna država Crna Gora, oni su napravili popis ukradene opreme koja je pronađena na aerodromima Tivat i Titograd te nam je popis dostavljen, ali mi se kao uprava s time nismo složili“, izjavio je Luetić.

Kao prvo, to nije cjelokupna ukradena oprema, a također, smatrali su kako bi obeštećenje trebalo biti u novčanoj vrijednosti, po vrijednosti opreme u trenutku kad je ona ukradena, ali i one koja je uništena i devastirana.

„Tadašnji konavoski načelnik Luka Korda je bio na sastancima i tražio je da uđemo kao vlasnici jednim dijelom u poduzeće Aerodromi Crne Gore za vrijednost te devastirane i ukradene opreme. No ništa po tom pitanju nije pokrenuto niti je itko o tome govorio“, izjavio je Luetić.

Tvrdi i kako je cjelokupna ratna šteta popisana 1993. godine po proceduri koja je bila naputak Europske zajednice, a pri čemu se u obrascu navodila godina proizvodnje, amortizacija i vrijednost.  

„To smo popisali i uputili prema nadležnom Ministarstvu i Komisiji u Ministarstvu za procjenu ratne štete. Kao što sam već kazao, u nekoliko navrata su održani sastanci u Podgorici, no ništa konkretno se nije dogovorilo“, kaže Luetić koji je o ratnom devastiranju i krađi u Zračnoj luci Dubrovnik govorio i za Dubrovački dnevnik u intervjuu koji je dao lani.

Tad je kazao kako na dubrovačkom aerodromu nakon agresije nije ostala ni kemijska.

„Dobio sam dozvolu od generala Bobetka za ući u Zračnu luku nakon oslobođenja, 18. ili 19. listopada 1992. godine, jer još uvijek tu nisu smjeli prići civili. Dopustili su to nama nekima koji smo i u ratu vodili računa o Zračnoj luci, imali smo cijelo vrijeme dva ureda u Dubrovniku i htjeli smo se pošto, po to vratiti. Tada je, ako se sjećate, bilo govora o tome kako će se zračna luka premjestiti u Lisačke rudine, ali mi smo inzistirali na povratku. Dobio sam od generala Bobetka propusnicu i sa mnom je u autu bio fotograf Mateo Rilović. Došli smo u zračnu luku i to je bila katastrofa. Zaista, ni jedna kemijska se nije mogla naći, sve je bilo porazbijano, odneseno do mrvice, sva stakla porazbijana, oštećenja golema, smeća i svega, da ne govorim izmeta. Mateo je snimio puno tih fotografija, neke još uvijek imam sačuvane, a tada sam ih uputio u neke međunarodne zrakoplovne časopise, onako da se vidi što se dogodilo, da ljudi u svijetu znaju. Mi smo ipak bili mala državica. Koliko, toliko svijet nije baš nešto previše mario za nas, znate i sami, pogotovo 1992., mi smo se praktički oslobodili vlastitim snagama“, izjavio je tada.