Iako godinama po dubrovačkim kuloarima kruže priče da se Dubrovačka biskupija nezakonito upisala na bivši Dom sindikata, odnosno Samostan svete Klare, to nije istina. Naime, iz uvida u zemljišne knjige koje smo pregledali na Općinskom sudu u Dubrovniku, jasno je da je Biskupija prije komunističke nacionalizacije bila zadnji vlasnik 'Klarisa', a Zakon o denacionalizajiji je konstruiran tako da se imovina vraća onom vlasniku koji je prije postupka nacionalizacije, bio posljednji upisan.

Međutim, zanimljivo je pogledati kako se Dubrovačka biskupija, ali vjerojatno i Crkva diljem Hrvatske, upisivala u zemljišne knjige kao vlasnik vrijedne imovine što joj danas donosi mogućnost ogromne zarade. Dubrovačka biskupija upisala se na Samostan svete Klare, pet minuta prije ponoći, odnosno početka Drugog svjetskog rata na Balkanu. Dogodilo se to u ljeto 1940. godine u vrijeme Banovine Hrvatske. Do tad je kao vlasnik Samostana bio upisan Državni erar Kraljevine Jugoslavije. Pitali smo povjesničara Ivana Šutu, stručnjaka za Banovinu Hrvatsku, da nam razjasni ondašnje prilike.

-Kraj tridesetih godina prošlog stoljeća bilo je vrijeme velikih promjena, kako na cijelom svijetu tako i u ondašnjoj Kraljevini. U Italiji i Njemačkoj na snazi su fašistički pokreti, u Hrvatskoj jača ustaštvo, ali i nacionalizam općenito. Stranka HSS ima sve veću potporu. Beograd vidi da bi se Kraljevina mogla urušiti, pa stoga Hrvatima dava veća prava. Sporazumom Cvetković-Maček nastaje Banovina Hrvatska – objašnjava Šute.

Pitali smo ga kako se Crkva snašla u to vrijeme.

-Iz vaših istraživanja vidljivo je da su se odlično snašli. To je, rekoh, bilo vrijeme velikih promjena i prijetnji Kraljevini, pa se službeni Beograd nije zamarao upisivanjem Crkve na vlasništva. Crkva je to iskoristila, posebno na području Dubrovnika – ističe povjesničar.

Dubrovnik je, pred Drugi svjetki rat, bio u sklopu Zetske banovine sa sjedištem u Cetinju i da se nije dogodio sporazum Cvetković-Maček, danas bi možda Dubrovnik bio crnogorski biser. U to vrijeme, u Dubrovniku je većina ljudi željela da im grad bude u Hrvatskoj, pa je nacionalna svijest bila jako izražena. Kad je sporazumom Cvetković-Maček odlučeno kako Dubrovnik ulazi u Banovinu, točnije Primorsku Hrvatsku, Crkva je imala jaku potporu javnosti upravo zbog očuvanja identiteta. Rezultat toga je da beogradsko Ministarstvo pravde točnije njihov vjerski odjel u ljeto 1940. - u vrijeme kada u Europi već bjesni Drugi svjetski rat - dopušta Dubrovačkoj biskupiji upisivanje vlasništva na nekretnine. Samostan svete Klare, nije iznimka, već pravilo. Dubrovački biskup Mate Uzinić nedavno je rekao da Dubrovačka biskupija još uvijek čeka povrat velikog dijela zemljišta po Dubrovniku i okolici. Pitali smo ga temeljem kojeg prava potražuju imovinu, a on nam je rekao temeljem upisa vlasništva u vrijeme Banovine Hrvatske.

Znači, današnje bogatstvo u imovini, Dubrovačka Biskupija, odnosno Crkva, mogu indirektno zahvaliti njemačkom dikatoru Adolfu Hitleru, ustaškom poglavniku Anti Paveliću, i jakom HSS-u s Vladkom Mačekom na čelu.

-Ispada da je tako  - smije se Šute – Da nije bilo prijetnje Drugog svjetskog rata, nastavile bi se vodit unutrašnje bitke u Kraljevini, ali zasigurno ne bi bilo ni sporazuma Cvetković-Maček ni Banovine Hrvatske koja je Crkvi omogućila upisivanje vlasništva.

Teško je sad kalkulirati što bi bilo kad bi bilo, jer da nije bilo Hitlera i Pavelića, ne bi ni Tito došao na vlast. Ne bi bilo ni nacionalizacije, i zaista je nezahvalno govoriti tko bi danas bio upisan na samostan svete Klare i drugu crkvenu imovinu.

Katolička Crkva u Hrvatskoj će se, međutim, za razliku od kolega iz Poljske, sjetiti te 1940., kao jako dobre godine u njihovoj povijesti.