DUBROVČANI U PETRINJI Ante Lovrić: 'Ti ljudi imaju samo jedan vapaj – nemojte nas zaboraviti!'

Autor: Ivona Butjer Mratinović Autori fotografija: Igor Kralj/PIXSELL
Petrinja je ujedno najtužnija i najtoplija hrvatska priča koja se dogodila u posljednje vrijeme. Najtužnija zbog velike katastrofe i tragedije koja se dogodila u vidu potresa i koja je odnijela sedam ljudskih života te razrušila brojne domove.

Najtoplija jer se pokazala ljudskost na djelu. Naime, u cijeloj Hrvatskoj obični ljudi, pučani, radnici, oni koji su odvajali svoju koricu kruha kako bi je dali onima kojima je potrebnija u rekordno kratkom vremenu su se organizirali. Neki su uplatili novac, neki su donirali potrepštine, a neki su i sami krenuli prema Petrinji i okolnim mjestima kako bi pomogli ljudima, popravljali krovove, donijeli im potrebno ili pružili utjehu i nadu koja im je prijeko potrebna u vremenu koje izgleda beznadno zbog bezbroj razloga. 

Iako prilično udaljeni, i kilometrima, i načinom života, akciji su se priključili i Dubrovčani. Tako se prava rijeka ljudi slijevala prema dvorani u Gospinom polju koji su htjeli pomoći pogođenima potresom u vidu različitih donacija, osnovale su se brojne grupe za pomoć, krenuli su konvoji prema Sisku, Petrinji i okolici, a zanimljivo je i to kako je sve odrađeno besprijekorno. Dubrovačke udruge, pojedinci, organizacije, dubrovački Crveni križ i Caritas odradili su pomoć sinkronizirano i uz veliku suradnju i uvažavanje. Među njima su svakako i oni građani koji su se odlučili uputiti prema Banovini, a koji svoja iskustva iznose za Dubrovački dnevnik. 

NJIH 12 SPAVA U JEDNOM ŠATORU... 

Dubrovčanin Ante Lovrić kaže kako su ga iznimno potresli prizori koji su ga dočekali. Nije to samo potres, nego i siromaštvo te loši uvjeti pod kojima se živi. „Pretužna je to priča, tužna i bez potresa i kad to vidite, imate osjećaj kao da uopće nismo ista država. To je područje 55 kilometara udaljeno od Zagreba, a kao da je udaljeno 555,“ kazao je Lovrić. 

On je dvaput išao u potresom pogođeno područje sa svojim prijateljima, među kojima su i dubrovački branitelj Braco Elezović te višestruki bivši prvak Hrvatske u plivanju Ivan Bilić. Znajući kako ne mogu pomoći baš svima odjednom, mada bi to htjeli, svoju su pomoć pružili obitelji u kojoj 11 djece s dvoje roditelja, od kojih je otac ratni vojni invalid, živi u šatoru. 

„Ti ljudi spavaj u šatoru, bio sam tamo... Na sredini je peć kako bi se ugrijali i drže dežurstva kako se nešto ne bi zapalilo. Odnijeli smo invalidska kolica koja je donirala Poliklinika Glavić te ono što im je najpotrebnije, a to su u prvom redu posteljina, krpe, šugamani, čarape, gumene čizme... Hranu zasad imaju, no ljudima treba nastaviti pomagati jer neće ovo trajati pet dana nego godinu, možda i dvije,“ izjavio je Lovrić. 

Kako kaže, obitelji imaju samo jednu molbu – nemojte nas zaboraviti. „I nećemo, stavili smo se svime na raspolaganje. Ljudi su priskočili u pomoć, no važno je da se to nastavi i ako bude 30 posto pomoći kao prvih dana, bit će dobro... Bilo bi najbolje kad bi svatko preuzeo brigu o jednoj obitelji i pomagao joj. Ljudi nemaju gdje spavati, ispred tih kuća nisu tarace ili beton nego blato... Uživo je sve to jako loše i tko je osjetljiv bolje da ne ide gore nego neka donira,“ izjavio je Lovrić. 

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Dubrovački dnevnik petkom. 

Popularni Članci