''Teško je nešto suvislo dodati staroj indijanskoj mudrosti. Devastacija prostora traje već dugo, pod izlikom uređenja i brige o prirodi rade se potpuno pogrešne stvari dok se one potrebite i egzistencijalno važne godinama ignoriraju i guraju pod tapet jer ne donose političke poene, glasove ili se jednostavno ne spominju iz razloga „nezamjeranja“.

Sjetimo se ne tako davno potpuno bespotrebne sječe „crvljivih“ čempresa, diglo se malo prašine i gotovo. Nedavno je isto tako „iz viših ciljeva“ temeljito ogoljen prostor oko dva orebićka hotela zato „što tako želi novi gazda“, pa valjda, ako je kupio hotel nije kupio pravo da mijenja izgled mjesta. Neka mi dame ne zamjere, ali nikad nisam uspio dokučiti smisao guljenja obrvi te naknadnog crtanja istih olovkom, pa tako i ne shvaćam smisao uništavanja prirodnog zelenila, betoniranja te naknadnog „uljuđivanja“ prostora plastikom, umjetnim cvijećem i reklamama „za Žuju“.

Ali eto, jbg, valjda nisam u trendu. Znam da alepski bor nije neka posebno plemenita biljka, neki ga smatraju čak i korovom, ali ipak u nedostatku nečeg drugog, možda ljepšeg, ipak naš prostor čini prepoznatljivim i drugačijim od recimo betonirane španjolske obale. Ipak, izgleda da nam je suđena sudbina ostalih „modernih i trendovskih“ turističkih destinacija, nepovratno uništenih hrpama betonskih tvornica novca bez imalo duše. Najnoviji primjer obilježavanja drveća spremnog za klanje, poput žutih vrpci iznad lakta u ne tako davnoj prošlosti,još je jedan ispit za svih nas, možda među zadnjima u redu, dali da opet odmahnemo rukom i kažemo da se to nas ne tiče ili da kažemo dosta, može i drugačije. Uredite, uljudite prostor, ali stablo ne dirajte, priroda će se nemilosrdno osvetiti za svaku svoju ranu, to budite sigurni. Znao je to i onaj indijanski poglavica s početka priče, ali, nismo ga na vrijeme poslušali,' piše Ivica Trojanović iz Orebića. 

Još uvijek nije moguće doći do kompletnih informacija iz Hrvatskih šuma što se događa, zašto su stabla označena i koja je njihova sudbina.