Jedan takav, možebitni događaj, svakako je i priča koju je na izložbi “Kritički turizam“ u “Muzeju crvene povijesti“ predstavio bivši kipar-restaurator u Hrvatskom restauratorskom zavodu i poznati hrvatski fotograf Boris Cvjetanović (71) koji se višestruko dokazao kao jedan od vodećih protagonista razvoja prijeratnih omladinskih novina kao što su Polet, Studentski listi i slične tiskovine. Izlagao je na više samostalnih te skupnih izložbi i manifestacija u zemlji i inozemstvu, može se pohvaliti s više zasluženih nagrada, a njegovi su radovi objavljivani u brojnim međunarodnim publikacijama i knjigama o fotografiji te krase muzeje, galerije i privatne zbirke širom svijeta. Recimo još i to kako Cvjetanović danas živi i radi u Zagrebu i Žuljani na Pelješcu, te da je s Anom Opalić 2003. godine predstavljao Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu.

No, ono što je zaintrigiralo mnoge posjetitelje dubrovačke izložbe “Kritički turizam“, kustos koje je Darko Fritz, jest Cvjetanovićeva priča o mogućem, ali službeno još nepotvrđenom, boravku legendarnog američkog književnika i nobelovca Ernesta Hemingwaya na otoku Lastovu:

-Šezdesetih godina prošlog stoljeća, Branko, stariji brat mojega oca, predavajući po sveučilištima u  Americi kao epidemiolog i tom prilikom boraveći u jednom od hotela u Kaliforniji, slučajno je naišao na neki časopis u kojem je bio tekst o Hemingwayu ili baš njegov tekst “Put u Italiju“ tridesetih godina. Tada već svjetski priznati književnik zamolio je talijanskog poznanika da mu preporuči neko mirno mjesto gdje ga neće opsjedati novinari ili štovatelji njega kao spisateljske zvijezde. Poznanik ga je uputio na Lastovo. Spominjao je hotel “Solitudo“ u kojem je boravio. Pročitavši taj tekst u dotičnom časopisu Branko je bio uvjeren da je opće poznata stvar kako je slavni pisac bio na Lastovu- kaže Cvjetanović te o intrigantnoj životnoj epizodi romanopisca za kojeg se u “Hrvatskoj enciklopediji“ navodi da je “svojim djelima stvorio neku vrstu mita o modernom čovjeku, lutalici i dobrovoljnom prognaniku koji se, intenzivno živeći s prirodom, odajući se borbi, seksu, alkoholu i športu, “kodeksom časti i stoičkom disciplinom suprotstavlja ništavilu“, nastavlja:

-Mislim da je to bilo 1996. godine: pozvali su ga u HAZU da prenese neka svoja iskustva kao jedan od sudionika prvog stručnog tima koji se bavio otokom četrdesetih i početkom pedesetih godina, a tada je to bio Susak, zato jer su u HAZU planirali ponovno oformiti stručne timove koji bi se bavili otocima. Tom prilikom se prisjetio teksta kojeg je davno prije pročitao, o boravku Hemingwaya na  Lastovu. Zanimljivo je da za taj podatak od akademika s kojima je bio u kontaktu tada nitko nije znao. Nedugo poslije toga moja prijateljica Mira Gattin koja je s Lastova, djevojačkog prezimena Jurica, zamolila me da fotografiram neke objekte po Lastovu za potrebe knjige “Povijest Lastova“ koju je pripremao njezin otac, zvali su ga Miš. U razgovoru s njim, pitao sam ga da li zna nešto o Hemingwayu na Lastovu, na što sam dobio negativan odgovor. Tražio sam taj tekst na internetu, a kasnije nešto moj prijatelj Jadran, temeljitiji od mene, isto nije uspio pronaći tekst o kojem je Branko govorio. Za sada je to obiteljski, ili možda šire, mit o boravku Ernesta Hemingwaya na Lastovu.

Na kraju, recimo i to kako su posjetitelji prilikom trajanja izložbe (usput rečeno, zatvorene prije dva dana) mogli pogledati i zanimljivi video-uradak na temu Hemingwaya: knjižničar zagrebačke Nacionalne i sveučilišne knjižnice te član više dalmatinskih klapa, skladatelj i glazbenik Jadran Jeić Baguzej spjevao i uz gusle otpjevao odu Hemingwayu:

Hemingway na Lastovu

Priča ova započinje danom,

Kada sletio si hidroplanom,

Na Lastovo otok na pučini,

Što ga more skriva u daljini.

Oštrog pera u ovog junaka,

Plašila se mudra glava svaka,

Svaka sila od ovoga vijeka,

Poznala je Hemingwaya Erna,

Na Lastovu dugo boravio,

Ribao i dobro vino pio,

A kad noću mjesec bi izaš'o,

Iznad starih lastovskih fumara,

Ernestu bi tada bilo jasno,

Na tom svijetu nije važna para,

Već ljepota samotnoga kraja.

U Ubliju rado boravio,

Kasnije ga često noću snio,

I po svijetu vazda besjedio,

Da ne vidje takova čuda,

K'o ljepote slavnog Soliutuda.

Od Lastova osta uspomena,

Odavno je već zaboravljena,

O posjetu slavnoga junaka,

Što ga sada pozna duša svaka.

I pronađe junačkih megdana,

U slovima njegovih romana,

A Lastovo, otok na pučini,

Sakrilo je more u daljini,

Sve do trublje od sudnjega dana.

Spjevao i guslao: Jadran Jeić Baguzej