Rođen je polovinom 3. stoljeća u kapadokijskom gradu Sebastu. Vrlo mlad postao je glasovitim liječnikom i iscjeliteljem, a među mnogima ozdravio je i dijete kojemu je bila zapela riblja kost u grlu. Nedugo nakon što je izabran za biskupa, morao se skloniti u planine pred rimskim vojnicima, koji su proganjali kršćane. U planini je našao zaštitu divljih zvijeri, s kojima je i razgovarao. Kad su ga Rimljani uhvatili, nije se htio odreći svoje vjere te je bio mučki ubijen.

Nije poznato vrijeme uspostave kulta sv. Vlaha u Dubrovniku niti okolnosti pod kojima je on postao nebeskim zaštitnikom. Prema legendi s kraja 15. stoljeća, to se dogodilo 971. godine. Nakon što su ukrotili Neretvane, Mlečani su naumili osvojiti i Dubrovnik. To su htjeli učiniti prijevarom, noću. Dobrom i pobožnom svećeniku Stojku, župniku crkve sv. Stjepana objavio se sv. Vlaho i spasio Dubrovčane.

Prema pisanju kroničara Razzija, Stojko je to ovako opisao: -'Nalazeći se u crkvici svetog Stjepana, oko ponoća, zabavljen u molitvama i psalmima, učini mi se da je crkva puna oružane vojske. U sredini tog svijeta opazih starca duge sijede brade, koji držaše štap u ruci. Ovaj me pozove u stranu i reče mi da je on sveti Vlaho i da ga posla nebo na obranu ovoga grada. Još mi ispripovjedi kako Mlečani bijahu došli do bedema da ih preskoče, služeći se u tu svrhu, mjesto ljestvama, landinama s galija; on se postavi u obranu s četom nebeske vojske pa ih odbaci. Preporuči da se unaprijeda čuvaju oni sami velikim oprezom i da se ne povjere oboružanim susjedima.'

Kad su se Mlečani približili Gradu, nasrnuli su branitelji i odbili ih oštetivši im brodovlje. Vidjevši da im zasjeda nije uspjela, Mleci su se otisnuli na pučinu i pobjegli. Dubrovčani su prepoznali svoje oslobođenje kao osobitu milost sv. Vlaha i odredili ga za svoga zaštitnika. Odonda traje i Vlahova slava u Dubrovniku.

Parčevi blagdani imali su stoljećima najvažnije mjesto u dubrovačkom državnom kalendaru. U 18. stoljeću to je bio dvodnevno događanje, složeno od niza činova i intermezza na različitim gradskim prizorištima, a uobičajeni tijek su mogle poremetiti jedino izvanredne situacije, poput neprestana kiše ili snijega, nadbiskupove bolesti ili ispražnjene nadbiskupske stolice, upada sjevernoafričkih gusara u luku, bolesti kapetana smotre i slično.

Pripreme za samu Festu počinjale su znatno ranije – od slanja poziva uglednicima, pribavljanja državnih darova, nabavljanja svijeća do podjele puščanog praha. Vrlo važan dio pripreme za festu bilo je i podizanje jarbola koji označava moratorij i slobodan pristup dužnicima i prijestupnicima. Ta se zadaća povjeravala otočanima pomorcima, obično Lopuđanima, koji su dugačku i tešku gredu dopremali i podizali na Orlandov stup. Jarbol se podizao tjedan dana prije Sv. Vlaha i ostavljao dva tjedna, a na njemu se na sam blagdan razvijao svečani državni barjak. Usporedo s tim, spravljale su se grupe i pojedinci koji će sudjelovati u proslavi, uređivale su se i šivale svečane odore časnika smotre, pripravljali darovi bratovština i uvježbavao bojni ples.

Blagdanska događanja u pravom smislu riječi počinjala su 1. veljače, uoči Svijećnice ili Kandelore, večernjom misom u katedrali na koju su odlazili i knez i Malo vijeće. Već sljedećeg jutra državni vrh zadržavao se na klupici pod trijemom Dvora, dok pred njima ne bi prodefilirali kapetan sa zastavnicima, te svirači. Nakon toga odlazilo se u stolnicu na svečanu misu, gdje su se tijekom obreda blagoslivljale svijeće, koje su, po starom običaju, lokrumski benediktinci dijelili onima na državnim častima i službama.

Na Svijećnicu poslijepodne održavao se prvi vojni mimihod, u kojem su grad triput obilazile čete iz bliže okolice, Rijeke i Župe. Svaki je odred vijao vlastiti stijeg, koji je nosio barjaktar u svečanom narodnom ruhu, a starinskim i zahrđalim oružjem demonstrirali su više simboličnu, nego stvarnu vojnu pripravnost. Na konju ih je predvodio zapovjednik u oklopu koji bi povremeno zastao i pokazivao razne vještine u vijanju barjaka. Prolazak ovih četa ispred Dvora, gdje je pod trijemom sjedila vlada Republike s knezom, pratile su počasne salve.

Večernjica uoči Sv. Vlaha bila je osobito sjajna. Nadbiskupu su se u stolnici pridružili svi visoki crkveni dostojanstvenici s dubrovačkog područja, a pjevali su zborovi dominikanaca i franejvaca. Po završetku vjerskog obreda katedralom su prolazili časnici smotre, a nakon njih gradske bratovštine pod vlastitim barjacima. Bratimi su nosili upaljene svijeće, koje su, zajedno s drugim pobožnim prilozima, ostavljali Gospi i Sv. Vlahu. Bratovštine su išle ustaljenim slijedom koji je odgovarao njihovom društvenom položaju.

Istovremeno s liturgijom u katedrali, u crkvi Sv. Vlaha služila se večernjica i pjevala himna Parcu, nakon čega se provodilo grličanje, pobožni obred u kojem vjernik polaže glavu između dvije upaljene svijeće, upletene u obliku rašlji, te prima blagoslov koji ga ima štititi od grlobolje. Ritual uobičajen u mnogim dijelovima Europe, posebno Njemačkoj, sadržavao je reminiscenciju na čudo kojim je Sv. Vlaho ukriženim svijećama spasio dijete kojem je u grlu zapela riblja drača.

Na 3. veljače, već u svitanje, zaglušno bubnjanje i gromoglasna topovska paljba pronosili su vijest o najvažnijem državnom blagdanu u godini. Na ranoj jutarnjoj misi u crkvi Sv. Vlaha blagoslivljao se kruh, nakon čega je oko devet sati na klupici pod trijemom Dvora dolazio knez s Malim vijećem i otamo promatrao ples obilja, koji je izvodilo dvanaest starijih žena, tržnica koje su se bavile pečenjem kruha. Pri nastupu su držale štap o koji su bile obješene posudice s vinom i uljem, hljebovi kruha i vijenci povrća, a u košarama na glavi nosile su pogače s upletenim maslinovim grančicama. Njihov ples predstavljao je niz značenja i simbola, od hrane kao općeg znaka blagostanja i obilje društva, do nošenja plodova zemlje, jer svetac je i tradiciobnalni zaštitnik zemljoradnika, pa je bio raširen običaj da ga se, izlaganjem plodova na blagoslov, zaziva da priskrbi dobru ljetinu.

Nakon plesa, pomorci su, u znak iskazivanje počasti i zahvalnosti Sv. Vlahu, odlazili do Orlandova stupa, na kojem je već tjedan dana ranije podignut visoki jarbol u znak Slobode Sv. Vlaha, odnosno moratorija na dugove i globe, gdje je mornarički admiral razvijao crveni parčev stijeg i pritom izricao prigodnu pohvalnicu Sv. Vlahu, koju su za njim ponavljali kapetani. U laudi bi se Republici zaželio „život, pobjeda, mir i obilje“ i da je „Bog čuva i poživi mnogo godina na moru i kopnu“, te završilo klicanjem Sv. Vlahu.
Za to vrijeme su iz prostorija straže izlazili časnici Feste: kapetan i njegov paž, te četiri zastavnika, u pratnji slugu u svečanim nošjama. Došavši pred kneze i Malo vijeće, kapetan i njegova svita šutke su se duboko klanjali.

Nakon toga pristupalo se pripremi vjerskog dijela proslave: procesiji i misi, a svečana povorka od plemstva i viših službenika kancelarija kretala je prema katedrali. Svi su nosili upaljene svijeće.

U riznici su se, u isto vrijeme, vadile i pripremale relikvije koje će se nositi u procesiji i čije je nošenje bilo povjereno duhovnicima: biskupima dubrovačke metropolije, opatima mitronoscima, svećenicima, te dominikancima i franjevcima. Uz svakoga od njih, u povorci je hodao svjetovnjak, odnosno plemić i državni činovnik sa svijećom. I znalo se točno gdje je kome mjesto, plemići sprijeda, vjerojatno po dobi, a iza njih službenici prema profesionalnom rangu. Pazeći na poredak željelo se naglasiti da su socijalne pozicije zadane, a hijerarhija prirodan poredak među staležima i ljudima.

Po završetku procesije pristupalo se središnjem bogoslužju u crkvi Sv. Vlaha, gdje je misu služio nadbiskup, a odgovarali su mu zborovi franjevaca i dominikanaca. Nebeskom zaštitniku upućuvala se posebna himna i molitva, a laude nebeskim i zemaljskim vlastima pjevali su kanonici, sakristan i kapelani. Nakon mise plemstvo se privremeno razilazilo, a posebnim uzvanicima se u Dvoru i nadbiskupskoj palači služio svečani objed.

Poslije okrijepe, već u rano popodne služile su se druge vespere u crkvi Sv. Vlaha, na kojima je također prisustvovao i državni vrh. Po završetku bogoslužja knez je pozivao nadbiskupa da mu se priključi u promatranju vojnog mimohoda s klupice pod trijemom Dvora, a zdur je odlazio na Pile dati znak kepetanu smotre da se smije s četama uputiti u grad. Nakon što bi na Pilama ispucali salvu smotra je kretala u grad. Pri kretanju povorke pucalo se iz mušketa do mile volje jer je država svakome dodjeljivala obilatu količinu puščanog praha. Pucalo se i pri prolazu mimo crkve sv. Vlaha, a također i pred Dvorom.

Nakon ceremonijalnog naklona zapovjednika knezu i ostalim uglednicima, svaki odred izvodio je uvježbanu vojničku figuru. Oni koji su nosili koplje ili zastavu pokazivali su vještine u baratanju, visokom bacanju, vrćenji i vijanju, prebacivanju iz ruke u ruku i slično. Nakon odlaska povorke pred predstavnicima državnog i crkvenog vrha plesale su maske: Turica, Vila i Čoroje, uz pratnju bubnja i svirala.

Posljednji dio proslave Sv. Vlaha ispunjavala je plesna bitka. Odredi bi se podijelili u dvije skupine, te je između njih započinjao boj kopljima i starinskim štitovima. Glumljeni napad, obrana i na kraju pobjeda, simbol su svih kušnji, teškoća i sukoba kroz koje prolazi zajednica na putu svog opstanka.
Počasti Sv. Vlahu povodom njegova blagdana nastavljale su se u osmini, večernjicom i misom u prvu subotu i nedjelju nakon 3. veljače, a tjedan dana nakon glavnog blagdana, 10. veljače završavao je moratorij za dužnike i skidao se jarbol s Orlanda.

Crkve posvečene sv. Vlahu nicale su po svim djelovima dubrovačkog teritorija, podsjećajući stanovištvo na njegovu pripadnost. Kipovi svetog Vlaha zauzeli su dubrovačke zgrade, zidine i vrata. Isticanje parčevih kipova na javnim zdanjima i prometnim mjestima osobito je izraženo nakon stjecanja samostalnosti Dubrovnika 1358. godine. Najveći broj kipova postavljen je na prstenu zidina, čime je simbolično ojačana njihova zaštitna uloga. Unutar grada kipovi se postavljaju na upravne zgrade. Njegov lik krasio je i mnoge rukopisne knjige, povelje i plovidbene dozvole, ali i novac, pečate i zastave. Na prvoj stranici dubrovačkog statuta i na žigovima za žigosanje zločinaca, njegov lik je podsjetnik na obvezu i krivnju. Sjedeći na prijestolju i šaljući blagoslov, ujedinavao je poruku o nebeskoj zaštiti s onom o pravdi i samosvijesti zemaljske dubrovačke vlasti.

Vrijedno je spomenuti i kip. sv. Vlaha od pozlaćenog srebra koji se nalazi na glavnom oltaru svečeve crkve. Taj kip je jedini preživjeli svjedok požara koji je u noći između 25. i 26. svibnja 1706. godine opustošio svečevu crkvu. Stari kip je odmah premješten u crkvicu sv. Nikole na Prijekome. Kad je crkva sveca bila obnovljena, odlukom Senata 1715. godine je postavljen na glavni oltar.

'Što smeta', govorili su naši oci, 'što smo nejaci i slabi kad je s nama mogući Vlaho naš. Što smeta da su na moru gusari, a na suhu lupeži, kad se na našim brodovima veličanstveno izvija sveta Vlahova prilika, kad je naše blago pod njegovom zaštitom'.

Priča o svetom Vlahu preuzeta je iz knjiga Kazalište vlasti Nelle Lonze i Okvir slobode Zdenke Janeković-Römer.