National Geographic ima slogan 'Live curious', i baš bi se tako mogao opisati život tridesetšestogodišnjeg Splićanina Mira Tecilazića. Još od malih nogu istraživao je okolinu, a kada je krajem prošlog stoljeća upisao povijest umjetnosti i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, želje za avanturama su se pojačale.

Tijekom studiranja, pregršt puta je odlazio na putovanja diljem svijeta. Nekad samo u posjetu prijateljima, a češće kao aktivni sudionik zbivanja. Tako je kao volonter radio na spašavanju morskih kornjača u Meksiku, radio je na zaštiti nacionalnog parka i obnovi dvorca u Velikoj Britaniji, u likovnoj galeriji u Brightonu, isto kao i u poznatom muzeju Peggy Guggenheim u Veneciji... Teško je pobrojati što je sve prošao, a ni njemu se nije lako svega sjetiti.

-Nitko mi te poslove i putovanja nije dao tek tako. Sam sam kopao što se sve nudi, poslao bih životopis i nastojao se prikazati u što boljem svjetlu, i ako bi upalilo, spremio bih se na put - priča nam Tecilazić kojeg smo susreli u Buenos Airesu na još jednom dugom putovanju.

Da njegov pustolovni duh ne poznaje granice, svjedoči putovanje iz Splita u Hamburg s  - Vespom. U Europi su rijetke države koje nije posjetio.

-Nisam bio na Islandu, Portugalu, Bugarskoj i Albaniji – kaže nakon dugog razmišljanja.

Nakon deset godina studiranja i pauza koje je radio u međuvremenu, te raznih poslova koje je odrađivao, 2008. godine je diplomirao, a od tada se intenzitet putovanja još više povećao, a izbivanja iz Hrvatske su se produžila. No prije nego što se opet otisnuo u svijet radio je u – Dubrovniku, točnije na Lopudu, na mjestu project menagera kod Francesce von Habsburg.

Potom odlazi u Indiju i Nepal gdje uči svirat sitar, ali i bavi se poslovima. S indijskog podkontinenta izvozi žensku ljetnu robu u Hrvatsku, i kaže da je tim poslom zaradio dovoljno za godinu dana. Tada je opet čačkao koja bi mu se nova prilika mogla otvoriti, te se prijavio na natječaj Ministarstva vanjskih poslova za rad na EXPO-u u Šangaju. Taj mu je posao potrajao sedam mjeseci, nakon kojeg uspijeva pronaći novi u galeriji Pearl Lam, čija je vlasnica bogata Kineskinja.

-Organizirao sam izložbe gdje su se kupovala djela suvremenih umjetnika. Među ostalim, dolazila je i slavna glumica Jessica Alba, kao i medijski mogul Rupert Murdoch – pripovjeda Tecilazić i dodaje da mnogi Hrvati, posebno inženjeri i brodograditelji u Kini zarađuju velike novce.

S obzirom da je sve skupa u Kini radio dvije i pol godine, pitamo ga je li uspio naučiti kineski jezik.

-Samo osnove. Nevjerojatno je težak, nije kao primjerice španjolski kojeg sam brzo svladao. Najveći problem je naglasak. Jedna riječ ima pet, šest značenja i ovisi o tome kako ćeš je naglasit. Ako nisi pogodio, ništa te neće razumjet. O pismu da i ne govorim. Ja sam u poslu koristio engleski – kaže.

Nakon što je prestao raditi u galeriji, od ušteđevine putuje po Kini. Zanimljiva je jedna zgoda s južnokineskog otoka.

-Tamo sam uzeo vlak za ići na kopno, i kad sam kupovao kartu, mislio sam da on vozi do broda, ali Kinezi, nevjerojatno, ali istinito, ukrcaju cijeli vlak u trajekt, te ga potom izbace na kopno. Ova scena jako dobro opisuje njihov mentalitet i nevjerojatni tehnološki rast posljednjih desetljeća.

Nastavio je putovati po Kini sve do Tibeta, nakon čega prema Europi odlučuje ići preko bivših sovjetskih republika. Mnogi od njih su danas pod diktatutom, pa nije lako boraviti tamo, kao ni dobiti vizu. U Uzbekistanu je imao jednu vrlo zanimljivu situaciju.

-Odsjeo sam u hotelu, jer je tamo zabranjeno privatno iznajmljivanje kako domaći ljudi ne bi došli u interakciju s strancima. Jednu večer sam otišao vani i došao u hotel oko 6 ujutro. Zaposlenica na recepciji bila je sva u šoku gdje sam do sad. Rekla je da je dolazio netko iz tajne službe i da se raspitivao što radim. Poslije se vratio, te sam bio na ispitivanju. Objasnio sam mu da sam išao u provod i nekako se smekšao, samo mi je rekao da sljedeći put to obavezno prijavim – sjeća se Tecilazić.

Htio je posjetiti i Turkmenistan, ali nije uspio ishoditi vizu. Naposljetku, nakon peripetija u sovjetskim 'stanovima', ušao je u Afganistan. Pitamo ga je li bilo opasno.

-Nisam imao nikakvih problema. Pustio sam bradu i bio sam slabo upadljiv. Zlatno je pravilo da se u opasnijim zemljama stopite sa domaćim stanovništvom, te da se ne ističete kao stranac. Dobro sam proučio koje su opasne rute i mjesta, te sam se kretao onim sigurnijim, tako da sam imao pozitivna iskustva, osim kad sam, ne mojom krivicom, ušao u džamiju koju ne smiju posjećivati oni koji nisu muslimani.

Na putu za Europu, posjetio je još jednu zemlju, za koju mi mislimo da je nesigurna – Iran.

-Ne biste vjerovali kako su tamo ljudi gostoljubivi. Preko Couchsurfinga (često koristi usluge besplatnog smještaja preko Couchsurfinga op.a.) sam našao smještaj, a domaćini su se borili da kod njih spavam. Njima je nevjerojatna čast da ugoste stranca – prepričava Tecilazić koji kaže da se u tim muslimanskim zemljama često susretao i s alkoholom.

Ubrzo nakon ludih putovanja po Aziji, Miro se odlučuje za još luđe. Proći Atlantski ocean u brodiću od dvadesetak metara. Naime, američki poduzetnik je za turističke svrhe iz Europe na Karibe htio dotegliti brod, a kapetan je tražio posadu. Tecilazić se prijavio, a kapetan ga je izabrao zbog bogatog životopisa. Bio je siguran da Miro neće poluditi u ljušturi usred Atlantika. Na put su krenuli s Malte, ali pratili su ih veliki valovi, te razni brodski kvarovi. Otklonili su ih u Gibraltaru, a Tecilazić kaže da mu u početku nije bilo svejedno krenuti na takav put s brodom koji nije ulijevao povjerenje. Međutim, uskoro je shvatio da kapetan zna što radi, pa se opustio, i sljedećih tri mjeseca preko Atlantika do Bahama je proveo kao član posade uživajući u zalascima sunca nad ogromnim morskim prostranstvima. Čitav ih je put pratilo dobro vrijeme i sve je prošlo bez poteškoća.

Nakon Kariba, Miro odlazi u Srednju i Južnu Ameriku, prolazeći jednu po jednu zemlju. Na kraju se je skrasio u brazilskom gradiću Paratyju gdje je našao posao na recepciji hostela. Mirno je to mjesto nedaleko Rija i Sao Paola, a okruženo je pješčanim plažama.

No stranac u većini zemalja Južne Amerije ne smije boraviti više od tri mjeseca, pa je nakon tog roka Tecilazić otišao u Argentinu gdje smo ga sreli. Ni sam još uvijek ne zna hoće li se vratiti u Brazil ili će ga put odnijeti negdje drugo.

-Upravo zato me i privlači ovakav način života. Ogromna je sloboda ne znati gdje ćeš biti sutra i gdje će te put odvesti.

Pitamo ga osjeća li ponekad tugu i(li) nostalgiju.

-Imam nekad teških trenutaka kada se pitam što radim sa ruksakom tamo neđe iza velje međe, ali brzo to prođe. Ta sloboda je ono što me osvaja – iskreno priznaje.

Kako se njegova rodbina i prijatelji nose s njegovim stalnim putovanjima i čestim izbivanjima?

-To je bio dugotrajan proces navikavanja. Od mladih dana roditelji se navikavaju na moje putešestvije. Sada su se pomirili i znaju da je najbolje da sam izaberem ono što me čini sretnim. Naravno, kada sam u nekim opasnim zemljama poput Afganistana, tek im kasnije kažem kada sve prođe – smješka se Tecilazić.

Doživio je i neke opasne situacije na putovanjima.

-Najgore je bilo na Himalajima, ali to se dogodilo mojom krivicom. Zaglavio sam na jednoj planini, a noć se počela spuštati. Ipak sam se izvukao. U Nikaragvi su me maloljetnici opljačkali s noževima. U Meksiku je također bila jedna neugodna situacija kada smo stopirali, pa su nas dva drogirana Meksikanca umjesto na željenu destinaciju odvela na drugo mjesto. Ali sve je dobro prošlo, treba biti pažljiv i rizik svesti na minimun – savjetuje Splićanin koji posebno dobro čuva dokumente i novac.

Na putovanjima je često ostvarivao romantične veze, koje na kraju ipak nisu predugo potrajale.

-Rastanci su teški, ali isto tako nisam još uvijek našao pravu osobu za cijeli život. Otvoren sam za sve opcije. Možda jednog dana nađem osobu s kojom ću se smirit.

Njegov otac se brine, jer zbog ovakvog načina života, teško će do mirovine. Stoga je Tecilazić odlučio uplaćivati treći stup mirovinskog osiguranja, iako ga penzija ne muči.

-Što će biti i što će se dogoditi, to ćemo tek vidjeti. Ja uživam u sadašnjem trenutku, osjećaju slobode koji mi nitko ne može platiti – govori dok na leđa stavlja veliki ruksak.

Vrijeme je za odlazak – u novo, nepoznato, slobodu...

Do viđenja Miro, neka te čuvaju zvijezde nebeske, mora ovozemaljska i domaćini s Couchsurfinga.