Dilberović, rođena u Dubrovniku, tada je kao 24-godišnja studentica Medicinskog fakulteta u Sarajevu zajedno s Olgom Sučić, tada 34-godišnjom službenicom i majkom dvoje djece, sudjelovala u masovnim proturatnim prosvjedima kojima su građani BiH pokušavali izvršiti pritisak kako bi se izbjegao rat i našlo mirno rješenje za tadašnju političku krizu prouzročenu nastojanjima vrha Srpske demokratske stranke (SDS), predvođene Radovanom Karadžićem, da pod svaku cijenu spriječe osamostaljenje BiH i zadrže je u sastavu krnje Jugoslavije.

Suada Dilberović i Olga Sučić ustrijeljene su upravo na mostu koji danas nosi njihovo ime, a na njih su pucali s položaja koje su držali pripadnici srpskih paravojnih postrojbi utvrđenih u naselju Grbavica. "Kap moje krvi poteče i Bosna ne presuši", stihovi su koji su ispisani na spomen-ploči koja podsjeća na tu tragediju.

Istog dana u popodnevnim satima pripadnici srpskih paravojnih snaga napali su srednju policijsku školu u dijelu grada koji su već tada u cijelosti opkolili.