Rano kršćanstvo priznaje reinkarnaciju. Ističu se Origenova učenja, posebno onaj dio koji se odnosi na predegzistenciju duša, što razotkriva doktrinu o reinkarnaciji. Novi zavjet putem različitih fraza govori o reinkarnaciji. Tako je Ivan Krstitelj prepoznat kao inkarnacija Ilije. U Iv.ev. 9, 1-12 se kaže: „Prolazeći, ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Zapitaše ga njegovi učenici: “Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?” Odgovori Isus: “Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituje djela Božja.” Kod učenika se nameće pitanje: Kako protumačiti, zlo u neke osobe koju to zlo pogađa od njezina rođenja? Pretpostavka nazočna u svijesti učenika neosporan je aksiom da je zlo posljedica grijeha. Isus ne odgovara niječući ovo načelo. Na drugome mjestu, također u Iv. ev., potvrđuje da to načelo vrijedi kada izliječenog uzetoga opominje ovim riječima: „Ne griješi više, da te što gore ne snađe!“ Zohar također govori o dušama koje su podvrgnute transmigraciji.

Kršćanstvo koje se poziva na Isusovo učenje zaboravlja Isusove riječi: „Ali vam kažem da je Ilija već došao, samo ga oni ne poznaše… Tad učenici razumješe da im govori o Ivanu Krstitelju.“ (Evanđelje po Mateju 17:12-13) Ovdje su jasne Isusove riječi; prorok Ilija bio je duša u tijelu. Kada je tijelo umrlo, duša je uzašla na nebo i vratila se na Zemlju zbog daljnjih inkarnacija te se rodio u novom tijelu kao Ivan Krstitelj. Nadalje, u Otkrivenju (3:12) piše: „Pobjednika ću učiniti stupom u hramu moga Boga odakle sigurno više neće izaći.“ Onaj tko prevlada tjelesne žudnje, postat će stalna duša (stup) u palači Božje prisutnosti i više se neće morati vraćati na Zemlju zbog težnje svjetovnim ispunjenjima.“ U Otkrivenju (2.7.) piše: „Pobjedniku ću dati da jede sa stola života koji se nalazi u Božjem raju. Onaj tko prevlada tjelesne žudnje, neće se morati vratiti na Zemlju kako bi kušao gorko-slatke plodove zemaljskog života, već će uživati u Božjem carstvu ubirući sa stabla života.“ UStarom zavjetu u Knjizi propovjednika kaže se: „Prije nego se prekine uže srebrno, čaša se zlatna razbije i raspe se vjedro na izvoru i slomi se točak na studencu, (12.6.) „I vrati se prah u zemlju, kako je bio, a duh se vrati Bogu, koji ga je dao.“ (12.7.) Ovdje se nedvosmisleno kaže da se duh vraća Bogu, neuništiv je. Tijelo bez duha je samo „razbijena čaša“, samo elementi koji bez Božjeg daha nemaju sposobnost života o kojem govorimo.

Jenine Miller u svom članku Reinkarnacija i karma u Bibliji kaže: „U Novom zavjetu, u Evanđelje po Mateju (1:13-14, 16:13), Isus pita svoje učenike: „Tko ljudi govori da sam ja, Sin Čovječji?“ a oni odgovaraju: „Jedni govore da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija, a treći da si Jeremija ili koji od proroka.“ (Mat 16:14). Kako je moguće da su smatrali da je Isus netko od njih ako ne u jednom od prijašnjih života? Ilija i Jeremija živjeli su stoljećima prije Isusa. Ivan Krstitelj je Isusov suvremenik koji je pogubljen za Isusova života, pa se ne može govoriti o reinkarnaciji, ali se čini da su neki ljudi smatrali da je duh Ivana Krstitelja mogao nadahnjivati Isusa. To što su ljudi govorili na taj način očito ukazuje na to da je princip reinkarnacije bio prihvaćen kao gotova činjenica. Isto tako, to što Isus postavlja takva pitanja pokazuje da je svjestan učenja (o reinkarnaciji, op.p.) i da se slaže s njime.

Sam Isus za Ivana Krstitelja kaže: „Jer svi su proroci i zakoni proricali do Ivana. On je, ako ćete pravo, Ilija koji ima doći. Tko ima uši neka čuje (Mat 11:13-14). Prema riječima samoga Isusa, Ilija se vratio na Zemlju kao Ivan Krstitelj. To je ponovljeno i potvrđeno u evanđelju po Mateju (17:12): „Ali kažem vam da je Ilija već došao, samo ga oni ne poznaše, nego postupiše s njim kako im se prohtije. Tako će i Sin Čovječji morati od njih mnogo trpjeti. 13. Tada razumješe učenici da im govori o Ivanu Krstitelju“ Navod (Ivan, 9:2:3): „Tko je sagriješio, on ili njegovi roditelji, da se slijep rodio?“ Kako čovjek može zgriješiti prije rođenja? Osim ako grijeh nije počinjen u drugom životu. Apostoli ne pitaju koja je vrsta grijeha rezultirala sljepoćom, nego tko je zgriješio, uzimajući kao gotovu činjenicu da sam grijeh može prouzročiti teške posljedice. Nadalje, grijeh je mogao počiniti ili čovjek, u svome prošlom životu, ili njegovi roditelji. To podrazumijeva da se grijesi roditelja očituju na djeci, što je biblijsko učenje, ali i da postoji duša i stoga ispašta za prijestupe iz prijašnjih života.

Isus ne priječi apostolima da mu postavljaju takva pitanja. Da je to učenje njemu strano, upozorio bi ih da ne govore besmislice. On jednostavno zauzima drugačiji stav. Njegov odgovor „nije sagriješio ni on ni roditelji njegovi, nego je rođen slijep da bi se na njemu očitovala Božja djela“ (Ivan 9:3) implicira da učenje o karmi (a stoga i učenje o reinkarnaciji koje iz njega proizlazi) nije uvijek pravilno shvaćeno i da ljudi nisu nužno uvijek odgovorni za nesreće koje ih zadese. Riječ „da bi se očitovala Božja djela“ mogli bismo površno protumačiti kao nešto što se odnosi na Isusove iscjeliteljske sposobnosti; kako bi se pokazalo da on, kao Božje utjelovljenje, može iscijeliti sve, pa čak i urođenu sljepoću. Međutim, sklon sam mišljenju da njegov odgovor ima više dubljih značenja, od kojih bi jedno moglo biti i to da čovjekova sljepoća (ako govorimo doslovno o fizičkoj sljepoći) nije bila prouzročena grijehom nego namjernim izborom duše, kako bi došlo do određenog odlučujućeg iskustva neophodnog za njegov razvoj. Iz tog iskustva duša bi se pobjednički uzdignula kroz savršenu vjeru i pouzdanje u Krista – pod tim možemo misliti na vanjskoga Isusa Krista ili pak na unutrašnje božanstvo na koje je sv. Pavao mislio kada je rekao: „Dječice moja, koju ponovo s mukom rađam dok se Krist ne oblikuje u vama.“ (Galićani, 4:19).

Više čitajte na Atma.hr