Izložba se može pogledati do 18. svibnja svaki dan od 9-13 sati i od 16-19 sati sati. Izložba se može pogledati i u drugim terminima ako su vrata Florina doma otvorena, te najavom na galerijaflora.dbk@gmail.com

Njihovu najavu prenosimo u nastavku: 

Išupljenje čovjeka

Svatko mora ispuniti svoj san da bi uzeo udjela u slobodi. San slobode, međutim, treba naučiti sanjati. Čovjek se rađa kao izgnanik iz sna, kao sanjarsko siroče potkresanih krila. Za uzlet u slobodu sna valja se tek odgojiti. Osim dobrih želja od kojih rastu krila za let je potrebno i nešto umjetničkoga praha. Ali za umjetnički prah neophodan je umjetnik! Probajmo stoga s nekim umjetnikom, s Josipom Pinom Ivančićem! 

Svojedobno je u novinama izašao ovakav naslov: „Pod izlikom ‘umjetničkoga performancea’ Pino Ivančić izmrcvario i zaklao purana“! To navodno „skandalozno i šokantno“ klanje purana govori zapravo o umjetniku kao spomenutom „izgnaniku iz sna“ u koji se može vinuti, za razliku od razumnih i bezdušnih novinara,  samo uz nešto „duše“, ili slikovito rečeno, samo uz nešto „vilinskoga praha“. „Duša“ umjetnika često se pokazuje u obliku „ptice“, ovdje u liku „purana“. No „puranu“ su potkresana krila! Kao vjerno otjelovljenje snovite Pinove slobodne krilatosti, „skuhan i zaklan“  iščezava puran zajedno s Pinovim umjetničkim sanjama u „ciganskom loncu života bez snova“, koji bi se možda mogao usporediti s „crkvom bez krova“ i „bukvarom bez slova“, u vilinski onkraj ostavljajući Pina na milost i nemilost ciničnom novinarskom medijskom ciganluku. 

Izgubivši, naime, svoja krila, umjetnikova duša preobražava se u pozemljarsku ništariju što se sjeća neba jedino kroz psovku, poštenja jedino kroz krađu, vjernosti samo kroz prevaru i tek onda kada, rođen iznova u performanceu, primjerice noseći na leđima „križ“ ulicama Beograda ne bi li okajao   zločin klanja i kresanja vlastite umjetničke „duše“, prisjeća se umjetnik iznova izgubljene svoje krilatosti. No tako svijet postaje sve „manji“. Ne dakako u kvantitativnome smislu nego u „vilinskome“ značenju o čemu govori i naslov Pinova filma „Mali čovik … ja ili o’čarano kruženje“ nagrađen na 48. Reviji hrvatskoga filmskoga stvaralaštva u Varaždinu. Čovjek kao biće, čovjek kao ono „predmetno“ naposljetku se toliko rastvara u ovladivost bezdušnošću da na njemu takoreći nestaje karakter krilatosti i dovršava se napuštenost njegova od slobode. Takovo metafizičko „smanjivanje svijeta“, kako je jednom kazao jedan čuveni sročitelj,  dovodi do posvemašnjega i konačnoga išupljenja čovjeka! 

Antun Nodilo

Josip Pino Ivančić pulski je umjetnik, performer i glazbenik.  Alternativnoj kulturnoj sceni poznat je već od početka sedamdesetih godina kada ulazi u konceptualni krug i performans vode. U to vrijeme s prijateljima stvara 'mental spirit music',a u pod utjecajem Beuysa otvara procese za stvaranje tzv.'socijalne skulpture' čime već tada pripada nevelikoj skupini konceptualnih umjetnika koji su angažirano propitivali socijalističke vrijednosne sustave, ponajprije smisao rada i poziciju radnika.

 i.j.PINOva  pozicija izvan centra te njegovo iskustvo radnika u brodogradilištu Uljanik osiguralo mu je 'pravo' na dodatno radikaliziranje u prostoru umjetnosti. Tijekom osamdesetih svoje umjetničke interese ostvaruje u prostoru spajanja medija glazbe,performansa i likovne umjetnosti (alterrock gupa 'GustapH y njegovi dobry duhovi', a od devedesetih javnost ga pozna kao jednog od najprovokativnijih hrvatskih performera  ali i kao alternativnog  novomedijskog  eksperimentatora (telefonski koncet Netz/Mreža, za Radio  ORF).