Pomalo ispod radara prošli su nedavno rezultati Centra za istraživanje djetinjstva Sveučilišta u Rijeci, koji pokazuju kako djeca u vrtićima imaju jako lošu motoriku. Prema mjerenjima u petnaest hrvatskih i slovenskih vrtića, u kojima je sudjelovao i Kineziološki fakultet, tek jedno od deset djece ima dobru motoriku i može napraviti zadani pokret zadovoljavajuće. Čak troje djece, od deset, zadani pokret ne može napraviti uopće, a šestero ih izvodi pokret loše.  

Podaci su to koji trebaju paliti alarm na svim razinama društva, od obiteljskih domova do odgojno-obrazovnih ustanova i najviših razina vlasti. Očito je da kao društvo uništavamo djecu i njihovo zdravlje, pa iako se volimo snebivati nad odnosom djece prema mobitelima i raznim gadgetima koji doprinose sjedilačkom načinu života, ne radimo baš – ništa. Gornji podaci to jasno dokazuju.  

Tjelesni zadnja rupa na sviralu predmeta 

Dugogodišnja profesorica Tjelesne i zdravstvene kulture u više dubrovačkih škola, Hadžira Brković govori kako se tjelesni percipira kao manje bitan predmet, u odnosu na druge. U pošasti 'petičara', taj školski predmet je percipiran samo kao 'dizač prosjeka'. To je onda ishodište brojnih problema, pa i ovih koji su jasno prikazani u istraživanju riječkog sveučilišta.  

„Već godinama motorika kod djece nazaduje, posebno u usporedbi s generacijama prije 20-30 godina“, iznosi Brković i naglašava kako upravo zbog toga fokus mora biti na tjelesnom i fizičkoj aktivnosti djece.  

„Situacija se razlikuje od škole do škole. Ako imate kvalitetnog profesora tjelesnog i trenera koji će djeci objasniti sve benefite koje dobivaju aktivnošću i motivirati ih, onda će se i djeca početi baviti sportom, pa će im i motorika biti bolja. Nažalost, neki profesori budu demotivirani kada vide stanje s motorikom, pa odustaju“, govori Brković i upozorava kako i sama primjećuje da joj puno više vremena treba da učenika danas nauči, recimo, skok šut iz trokoraka u rukometu, nego što je to bilo ranije.  

Nema temelja iz vrtića 

„Djeca nemaju razvijene temelje motorike još iz vrtića, a svaki novi razred i svaka nova generacija je sve gora“, kaže i dodaje kako upravo zbog toga kineziolozi stalno naglašavaju da stručnjaci trebaju početi raditi s djecom već od četvrtog razreda, a idealno od prvog razreda. Naime, učenicima od prvog do četvrtog razreda tjelesni predaje učiteljica razredne nastave tri puta tjedno, a u petom razredu ih preuzimaju kineziolozi, odnosno profesori tjelesnog, ali tada satnica pada na dva puta tjedno.  

„Promjene koje su se dogodile uvođenjem 'škole za život' su dobre, imamo mogućnost napraviti kurikulum od interesa djece, jer nije svaka škola jednaka prvenstveno prostorno, pa negdje ima više uvjeta za košarku, negdje za gimnastiku itd., a najvažnije je shvatiti da svaki sport razvija motoriku“, govori Brković i dodaje kako bi se danas moglo učiti ponešto o programu starom više od 40 godina. Naime, prije četiri desetljeća, tjelesni se nije ocjenjivao brojčano nego opisno –'zadovoljava, ne zadovoljava i ističe se', pa je profesor imao više vremena za rad, a manje se vremena gubilo na ispitivanje i ocjenjivanje jer već radeći s djecom profesori jasno mogu napraviti distinkciju je li učenik zadovoljava, ne zadovoljava ili se ističe.  

Brković naglašava kako bi tjelesni trebao biti na rasporedu minimalno četiri puta tjedno mlađima, i minimalno tri puta tjedno u višim razredima, ali za to bi bili potrebni infrastrukturni iskoraci jer i sada je jedna školska dvorana nedovoljna za sve potrebe.  
„Prva je osnova osigurati uvjete, a onda možemo razgovarati kako što više djecu motivirati za bavljenje sportom, prvenstveno kroz školske klubove“, za kraj poručuje profesorica Brković.  

Za vrtićarce ima aktivnosti, rupa je u ranoj školi 

Magistar kineziologije i profesor Tjelesne i zdravstvene kulture u Osnovnoj školi Ivana Gundulića, Zoran Glavinić, ujedno i trener i osnivač Sportsko - rekreativne udruge Pokret, govori kako se u našem dijelu županije otvaranjem univerzalnih sportskih školica pokrenuo dobar trend pa se sve mlađa djeca upisuju na sportske aktivnosti. Taj su potencijal uvidjeli i klubovi, pa upisuju sve mlađu djecu.  

„Trenutno djeca vrtićke dobi imaju puno opcija, pa je i veliki postotak djece uključen u sportske aktivnosti. Još samo baby steps, odnosno vježbanje s bebama nemamo, pa ovim putem pozivam da se i to pokrene“, govori Glavinić i dodaje kako najveću mogućnost za napredak u sportsko-rekreativnom životu djece vidi u osnovnom školstvu, i to od prvog do četvrtog razreda. 

„Djeca tog uzrasta, pogotovo ako nisu uključena u sportski ili školski klub, jako rijetko sudjeluju ne samo u aktivnostima koje provodi kineziolog, nego u grupnim igrama uopće. Te četiri godine koje su vrlo osjetljive za dječji razvoj ne nadziremo dovoljno i ne usmjeravamo ih u mjeri u kojoj bi mogli“, upozorava Glavinić.  

Rješenje vidi u zapošljavanju još kineziologa za sate tjelesnog, dok bi učiteljice onda svoju satnicu mogle usmjeriti na neki drugi dio djetetovog razvoja. U tom slučaju, učenici bi imali ovaj školski predmet sa stručnom osobom uz koju bi napredovali i oni koji se ne bave sportom, a uvelike bi pridonijelo i onima koji se sportom bave, smatra. 

Uvesti kineziologe u prva četiri razreda 

„Učenici od petog do osmog razreda imaju dva sata tjelesnog tjedno i to nije dovoljno. Pitanje je tu i novca i prioriteta, je li se može i želi platiti napredak. Prije nego to dođe na red, mislim da je potrebno za početak reagirati u razvoju od prvog do četvrtog razreda jer je tu i najveći potencijal za djelovanje“, iznosi i ponavlja još jednom kako za vrtićku djecu aktivnosti u gradu ima dovoljno, ali se upravo u ranoj školskoj dobi, od 7 do 10 godina, javlja rupa u sportsko-rekreativnoj razvoju.  

„Nakon rupe od četiri godine, jako je teško djelovati i ponovno usmjeriti dijete, a tu ne govorim o usmjeravanju u sport, nego o usmjeravanju u bilo kakav oblik cjeloživotne rekreacije“, apostrofira.  

Glavinić navodi i kako od ove godine nastavnici Tjelesne i zdravstvene kulture u osnovnim i srednjim školama, kroz sustav e-dnevnik, upisuju određene podatke o djeci na temelju kojih će na kraju ove školske godine država imati stvarne podatke o sposobnostima, pretilosti i općem stanju dječje populacije.  

„Onda će se imati na temelju čega djelovati, a nadam se i uvesti određene promjene za boljitak društva i obrazovnog sustava“, zaključuje kineziolog Zoran Glavinić.  

Stručnog kadra koji bi mogao promijeniti sliku društva ima. Nezaposleni kineziolozi godinama čekaju da se otvori mjesto profesora tjelesnog u školama. U isto vrijeme djeca su nam troma i motorika im je loša, zar nije to apsurd društva?