test

Ispovijest Dubrovkinje, žrtve nasilja: „Prvo me istjerao iz kuće, a kad me našao, izudarao me šakama i nogama“

Autor: Ivona Butjer Mratinović Autori fotografija: DD
Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama obilježava se svake godine , 25. studenog. Ekipa Dubrovačkog dnevnika tim je povodom razgovarala sa žrtvom obiteljskog nasilja iz Dubrovnika te provjerila što se radi po pitanju projekta Sigurne kuće, ali i koliko je slučajeva obiteljskog nasilja prijavljeno policiji 

„Slavili smo blagdane s prijateljima doma. Tadašnji muž je pošao u sobu i kad se vratio odjednom je podivljao i svih nas izbacio iz kuće. Ne znam što je radio tih 15 minuta u sobi. Mi smo pošli, kasnije me našao kod prijateljice, izvukao me otamo i počeo šaketati, udarati nogama…,“ prepričava nam Dubrovkinja (podaci poznati redakciji) scene iz svog drugog braka. Iza nje su dva braka, a u oba je bila žrtva nasilja. 

Njen prvi suprug, kaže nam, činio se idealan i tijekom veze nije pokazivao nikakve znakove nasilja. No, nakon što mu je izrekla svoje sudbonosno 'da', sve se promijenilo iz temelja. Kaže kako je nasilje češće bilo psihičke naravi. Psovanje i vrijeđanje bez ikakvog razloga. Ljutio bi se ako bi zakasnila pet minuta s posla te bi krenuo s izljevima bijesa i ljubomore. 

Povremeno verbalno nasilje naposljetku je eskaliralo fizičkim. U jednom je trenutku bacio na pod, a zbog ozljede je završila u bolnici. Tada su već imali i djecu, a za nju nije bilo dvojbe – ona mora okončati taj odnos. 

ZAŠTITNIK JE POSTAO KRVNIK 

Priznaje kako joj je podršku u toj situaciji dala obitelj prvog supruga, ali i partner koji je kasnije postao i njen drugi suprug. U njemu je tada, kaže nam, vidjela svog zaštitnika, nekoga tko je bio uz nju i tko je štitio od bijesa i agresije prvog, tada bivšeg supruga. Nije mogla ni slutiti kako će njen 'zaštitnik' kasnije postati njen najveći krvnik. 

Scena s početka ovog teksta dogodila se upravo u njegovoj režiji. Pretukao ju je. Znao je on tada da je kriv. Njen spasitelj, njen divni muškarac koji je bio sjajan prema djeci koju je dobila u prvom braku, pretukao ju je. Znao je on dobro da je kriv. Priznao je pogrešku, rekao joj da odluči želi li ostati s njim ili ne. Pomislila je tada da se takvo što više neće ponoviti. Na scenarije koje je kasnije doživjela nije računala. S njim je nastavila zasnivati obitelj, a kako to obično biva, čini se kako je njen oprost tadašnjem suprugu bio svojevrsno zeleno svjetlo za nastavak maltretiranja i nasilja koje je trpjela tijekom njihovog odnosa. 

„Nisam tada znala kako će moji osjećaji iz dana u dan prema njemu biti sve slabiji i kako ću iz dana u dan sve više razmišljati o rastavi, zbog njegovog nasilničkog ponašanja. Čim bih rekla nešto što mu ne odgovara, dobila bih šamar. Nije to bilo svakodnevno, ali se događalo. Bila sam posvećena kući, djeci i poslu, ljudi su mi govorili i upozoravali me, ali ja nisam znala što on vani čini. Odlazio bi ujutro, dolazio navečer, ponekad na objed i onako, tipično balkanski, samo upitao – što ima za jesti,“ kaže Dubrovkinja. 

ŽAO MI JE ŠTO SU DJECA TO GLEDALA…. 

O rastavi je razmišljala, ali je radije spašavala brak. A brak se obično spašava novim djetetom. Danas, kaže, žao joj je što su djeca to sve gledala. Nasilan je bio i prema njima, znao bi istući kćerku ili udariti sina bez ikakvog razloga. Kako se njihov brak bližio kraju i kako se razvijao njegov odnos s ljubavnicom, postajao je sve agresivniji, a dom koji su zajednički gradili postao je pakao iz kojeg je htjela pobjeći. Nažalost, nije imala gdje.

„Nije bilo nikoga tko bi me mogao zaštititi. Spakirala bih se i uzela kufer, no kad bih izašla shvatila bih da nemam gdje poći. Nisam znala ni gdje da idem ni što da radim. U cijeloj toj situaciji mi se zdravlje uništilo, posljedično sam, zbog bolesti, izgubila posao, uvukao me u dugove, on se dočepao novca i nije ga bilo nikako, više ni noću ne bi dolazio doma. Ljudi su mi govorili… Naposljetku sam prelomila i predala zahtjev za rastavu,“ prisjeća se Dubrovkinja dodavši kako joj je iznimno pomogla psihologinja kod koje je tada išla na terapije. 

SVOJ NOVAC I KROV NAD GLAVOM 

Ova Dubrovkinja jedna je od mnogobrojnih žena koje su žrtve obiteljskog nasilja, najčešće od strane svog partnera. Mnoge od njih ne uspijevaju pronaći izlaz iz svojih situacija koje im predstavljaju začarane krugove. Neke od njih se nadaju promjeni jer nasilnik iznova obećava kako će njena agonija prestati, kako je pogriješio i kako će se promijeniti, no mnoge nikada ne dočekaju tu famoznu promjenu. Mnogi od njih su često vrlo spretni manipulatori. Prije no što dođe do prvog šamara, manipulator od svoje žrtve napravi marionetu, potpuno ubije njeno dostojanstvo i samopoštovanje, zbog čega ona šutke prihvaća sve što joj njen nasilnik kasnije radi, pa i batine. Neke od njih jednostavno nemaju gdje, a upravo to je predstavljalo najveći problem našoj sugovornici. 

„S vremenom su slike izblijedjele i ja ovo pričam kao neku davnu priču, no posljedice su ostale. Ali bez obzira na to, za mene je generalno to bila ružna priča sa sretnim završetkom. Ipak, taj je završetak mogao biti tragičan. Danas, kad čujem za priče nekih mladih žena koje trpe neki oblik nasilja od strane svog partnera, stječem dojam kako one nemaju kud, kako im roditelji često ne daju podršku nego ih vraćaju zlostavljaču. Svakoj ženi bih poručila da se pobrine za to da ima svoj posao i svoj krov nad glavom. Roditeljima bih poručila da budu podrška djeci ako su ona žrtve nasilja i da ih ne šalju natrag zlostavljaču. A institucijama? Institucijama bih poručila da nam hitno treba sigurna kuća i trebaju nam strože kazne za nasilnike. Žrtve nasilja prijave svoje nasilnike, no oni se vraćaju s njima pod isti krov i često budu još gori prema njima jer su ih prijavile,“ zaključuje Dubrovkinja svoju priču uz poruku – nije žrtva nasilja ta koja mora napustiti dom s djecom. Zlostavljač je. 

Cijeli tekst pročitajte u sutrašnjem novom broju 'Dubrovačkog dnevnika petkom'. 

Popularni Članci