test

RECENZIJA FILMA Parazit je glup i besmislen, nije mi jasno zašto je dobio sve te Oscare

Autor: dubrovackidnevnik.hr
Film Parazit ušao je u povijest kinematografije. Nije mi jasno zbog čega

Jednom prilikom pitali su Antu Kostelića zašto je odlučio da mu se djeca bave skijanjem kada dolaze iz zemlje gdje snijega ima jedva dostatno za napraviti omanjeg snješka.

-Zato jer trebaju pobijediti jedino štopericu. Jednostavno je, ako su najbrži na utrci, znači da su najbolji – rekao je Gips.

On se inače bavio rukometom, u kojemu da uspiješ i budeš najbolji, osim talenta i rada, treba imati i sreće. Ovisiš o trenerovim zamislima, suigračima, sucima… i sve ti se treba poklopiti da daleko doguraš. Tako je i s košarkom, nogometom, te brojnim drugim sportovima.

A što tek reći za umjetnost gdje ne postoje nikakvi egzaktni kriteriji o tome što je dobro, a što loše. Možda je baš vaš susjed nevjerojatno talentiran u nekoj grani umjetnosti i puno radi, ali spletom okolnosti za njega nije čula ni cijela zgrada, a kamoli svijet. A netko lakoćom uđe u povijest arta, a vi se pitate zbog čega točno, u čemu je kvaka.

Tek sam ovih dana u karanteni s velikim (za)kašnjenjem pogledao film Parazit, južnokorejskog redatelja Bong Joon-hoa, film koji je ušao u historijske udžbenike kinematografije kao prvi strani film koji je dobio Oscara u apsolutnoj konkurenciji. Ono što nikad nije uspjelo Federicu Felliniju, Ingmaru Bergmanu, Akiru Kurosawi, Akiju Kaurismakiju i brojnim drugima, pošlo je za rukom redatelju koji u svom radu često kritizira kapitalizam.

Ajde da ga vidim, sigurno mora valjati, rekao sam, ali nakon dva sata gledanja, ostao sam potpuno razočaran. Besmisleniji i gluplji film odavno nisam vidio. Glumci su sjajni, kao i tehnika snimanja, ali priča je bezvezna. Izmjenjuju se razni žanrovi – komedija, horor, triler, drama – ali nije u tome problem, već u priči koja je potpuno šuplja.

Karakterizacija likova toliko je loše odrađena da uopće nemaš pojma koje su njihove osobine, što ih motivira i što žele. Mislim, ono siromašci besćutno i olako namještaju otkaze ljudima kao što su oni. Kako, zašto? Oni se tek tako ponašaju bez da gledatelj konta njihove namjere. Za film većina recenzija govori da je sjajna kritika kapitalizmu, ali ja to tako uopće nisam doživio. Točnije rečeno, ako mi je netko simpatičan u filmu to je obitelj bogataša. Plaćaju radnicima prekovremene sate, a čak im daju novac za sudjelovanje na rođendanskoj proslavi. Kćer bogataša radniku koji je podučava engleski daje čak i više od novca. Eh, da sam ja kroz život barem naletao na takve kapitaliste.

Samo dan kasnije pogledao sam nedavno izašli The Banker, priču o dvojici crnaca koji tijekom šezdesetih godina kupuju nekretnine i banke po Californiji i Texasu. Film je snimljen prema istinitom događaju, a fenomenalno je napravljen, posebno što se tiče karakterizacije likova. Sjajna je jedna scena u kojoj Bernard Garrett (kojeg glumi Anthony Mackie) kaže svojoj supruzi: 'Ali ti si žena!' Bez obzira što čitav život prolazi kroz rasizam i diskriminaciju, kad su žene u pitanju i on sam provodi isto ono protiv čega se bori. Film ima sve ono što Parazit nema – točno znamo zašto se likovi ponašaju na takav način čak i kada im to šteti poslu i prijeti im zatvor.

Pokušavam shvatiti Parazita kao neku metaforu, ali koliko se god trudio ne ide mi. Pitam se kako je moguće da je ovaj neamerički film dobio sve moguće Oscare, a nije recimo La vita e bella (te godine pobjednik je bio Shakespeare in Love), film koji isto tako miješa žanrove, ali na fenomenalan način. A onda se sjetim riječi Ante Kostelića o skijanju i štoperici, umjetnost nažalost nije egzaktna, pobjednici su često oni koji ne zaslužuju.

Zato su potpuno smiješne nagrade za najbolji film, najbolju muziku, književnost…, kad su ukusi različiti i ne možeš izračunati je li nešto bolje od drugoga. Ne bih ni pisao ovu crticu o Parazitu da sve ostale recenzije nisu toliko dobre i pune hvale. Jednostavno sam morao s vama podijeliti svoja razmišljanja o uratku koji je ušao u povijest, a meni nikako nije jasno zašto.

Maro Marušić