Jasna Ahmić, poznatija pod nadimkom Mama Jasna, jedna je od onih duša koje daju poseban štih Gradu. Nikada nije željela robovati normama, pa je pokušavala slijediti snove i u trenutcima kada bi mnogi ljudi, na njenom mjestu, pokleknuli. Tako je, kada su u Dubrovniku bila teška i neizvjesna egzistencijalna vremena, zakoračila u slikarske vode, što su mnogi njeni poznanici tada protumačili kao samoubilački čin.

-Udala sam se mlada i rano rodila, tako je to bilo onda – počinje svoju filmsku priču Mama Jasna, koja uvijek izgleda kao da ima manje godina nego što joj piše na osobnoj - Bavila sam se kućanskim poslovima, bila sam domaćica, no oduvijek sam imala kreativnih sklonosti, a slikarstvo me najviše privlačilo. I onda, na prijelazu milenija, prolazila sam rastavu od muža, te s troje djece, odlučila da se više neću baviti tećama, nego umjetnošću.

Bio je to izuzetno hrabar potez. Doma troje gladnih usta, a mama kreće u neizvjesne umjetničke vode, iako nikad nije bila na nikakvoj akademiji. Veliki motiv joj je bio da radi nešto što nije klasični posao.

-Ne mogu se ja ujutro ustati ići na posao, paše mi da je klizno radno vrijeme. A naravno da je bilo financijskih problema i velikih padova. Znali bi mi isključiti struju, eto kakva je bila situacija. Ali ustaneš i boriš se, nikada mi nitko nije pomagao. Žene znaju imati i sponzore koji ih pomažu, ali ja te mecene nisam imala – sjeća se Mama Jasna uvijek teških početaka.

Kaže kako su joj djeca jako mlada počela raditi, a i bivši muž je znao uskočiti, pa je nekako uspjela pregrmjeti najteže godine. Ubrzo je uslijedila i prva samostalna izložba, a sigurno su brojni obrazovani gradski slikari sa skepsom promatrali mladu mamu kako se ušuljava u njihov svijet bez adekvatnog školovanja. Jasna kaže kako pred izložbu nije osjećala tremu.

-Sjećam se da su došle brojne časne sestre, koje su bile oduševljene mojim slikama. Na toj sam izložbi odmah prodala brojne slike. Još se živo sjećam kako su neki Amerikanci iz Chicaga kupili sliku koja se zvala Rezultati izborne liste, jer je tad bilo aktualan dolazak na vlast Mesića i Račana – smije se Mama Jasna dok se prisjeća prvih mačića koje je bacila u umjetničke vode.

Dodaje da se nije obazirala kako su poznati dubrovački slikari gledali na njene uratke.

-Briga me je li im se sviđa(lo) ili ne. I Picasso se nekome sviđa, a drugi govore da to ništa ne valja. Sigurno su me brojni dubrovački slikari pljuvali, pogotovo jer je dobar dio njih sebičan i škrt. Ja često poklanjam svoje slike, a oni rijetko. Te poklonjene slike uvijek ti se nekako vrate. Netko negdje vidi moju poklonjenu sliku, pa je i on odluči kupiti. A sigurno da me brojni slikari ne vole, jer nemam formalno obrazovanje, niti sam završila akademiju. Ali briga me zato, jer je akademiju ne bi ni mogla, ni željela završiti, jer nikad nisam bila neki đak. S druge strane za brojne slikare mislim da su uštogljeni i neiskreni – iskrena je Jasna, što je odlika rijetkih stanovnika ovog Grada.

Slučajno je Jasnine uratke ugledao poznati izraelski slikar Enan Cohen, koji se toliko oduševio da joj napisao recenziju za izložbu. Njen rad usporedio je s Jacksonom Pollockom, slavnim američkim apstraktnim ekspresionistom. I Jasna se, baš poput, slavnog Amerikanca pronašla u apstrakciji. Ljudi se često izruguju s apstraktnom umjetnošću, kažu da se to slikaru prolila boja, pa je on nešto kao nacrtao.

-Apstrakcija je jedna od najtežih grana u slikarstvu. Iako će laici, ali i poneki slikari reći da su to neke bezvezne mrlje. Jedan dubrovački slikar mi je rekao da je apstrakcija za one koji ne znaju dobro crtati. Niđe veze nema ta izjava. Ti u apstraktnoj umjetnosti moraš sve ispričati što si htio reći sa slikom, što je nekad strašno zahtjevno. Pa ne'š ti sad brljat, mrljat, i evo ga to je slika. U mojim apstraktnim slikama ima likova, poruka, tema iz politike, svega, mora biti priča – objašnjava Jasna koja kaže da ne može slikati bez inspiracije i ideje.

Može satima sjedati ispred platna, ali ako joj nije dan, ništa od slike neće biti. Ne može se umjetnost siliti, mora teći.

-Ma ja ni juhu ne mogu napraviti tek tako, bez inspiracije – smije se.

Zanimljivo, Mama Jasna u školi je imala tricu iz likovnog, iako je i tada voljela crtati.

-Druga vremena. Djecu su tad profesori u školi šamarali, bacali na godinu bez pardona. Kao dijete bila sam dosta povučena i sramežljiva, valjda sam profesorima izgleda tupasto, pa su mi davali slabije ocjene. Kasnije u životu rekla sam sebi da se više ničega neću sramiti. Briga te što kažu ljudi, i od tada se tako ponašam. Pokušavam biti iskrena i ne sramim se ničega, čak ni obiteljskih problema. Svi ljudi imaju neke svoje poteškoće, ali ne treba se sramiti. Na Zemlji smo ionako samo privremeno!

Može li se živjeti od slikarstva? Dio upućenih kaže da slikari mogu dobro živjeti, ako će se baviti suvenirima, ali to je ipak neka vrsta prostitucije umjetnosti.

-Ja nikad nisam slikala suvenire za turiste, jer se nisam toliko željela srozati, iako da sam bila pametna, možda sam trebala. Slikari su, još u Jugoslaviji, turistima crtali portrete, danas su u modi drugačije stvarčice, ali može se od turista živjet. Ono klasični motivi Dubrovnika, zidine i to. Ne mogu ja slikati te čemprese i te motive, meni je apstrakcija najdraža – priča ova osebujna umjetnica, koja dodaje da je u karijeri ponekad crtala i takve motive.

Pa je li se može živjeti od apstrakcije?

-Može, ali apstraktno – duhovita je Jasna – Šalim se. Meni ne treba puno para, pa ja nekako uspijevam preživjet. Meni je slikanje zadovoljstvo. Volim vidjeti neki moj rad kod nekoga doma, ili kada mi netko kaže da mi je negdje vidio sliku. Briga me za slike u ateljeu, slika treba putovati, da ju se gleda.

Skrećemo priču prema privatnom smjeru. Interesira nas kako je kao majka proživjela situaciju sa sinom Ićom, koji je zbog optužbi bio u pritvoru tri mjeseca.

-Ne kažem da je moj sin bio cvijeće i nekakav uzoran kompjuterski programer. Sigurno je nešto i pogriješio, uostalom, svi smo mi u mladosti napravili neke stvari koje kasnije ne bismo ni pomislili, ali hajka koja se na njega digla je bila pretjerana i isforsirana. Tražilo se 20 godina robije, kao da je učinio ne znam što – ističe majka, kojoj je to sve dalo po zdravlju.

Pogoršao joj se dijabetes, posebno dok je Ićo bio u zatvoru. Kada joj je sin izašao iz čuvanih zidova, napokon je odahnula.

-Sada je to iza nas. Mogla bih sad ovdje kazati zašto mislim da mu se sve to dogodilo, i tko je sve u to upetljan i zašto, ali ne želim se opet vraćati na to – iskrena je mama.

Svašta je prošla Jasna Ahmić u svom dosadašnjem životu dugom pedeset i kusur godina. Ali možda najzanimljivije i najmisterioznije što joj se dogodilo, svojevremeno se zbilo u Staroj bolnici, gdje je Jasna u to vrijeme imala atelje. Kaže kako ovu priču nikad javno nije ispričala, a prvih nekoliko godina, nije ju spominjala ni u obitelji, a ni prijateljima.

-Ovu priču dugo nisam htjela pričati da ljudi ne kažu da sam luda i da tako želim pozornost. Hoćeš da se zakunem u vlastitu djecu da je istinita?  - počinje Jasna nevjerojatnu storiju pokazujući na ruke koje su joj se već naježile – Imala sam atelje na bivšem Odjelu uho, grlo, nos., a na kraju sobe se nalazio sudoper, odmah kraj vrata koje su vodile u drugu sobu. Tu bi ponekad, kada bih prala ruke, pogledala u tu drugu sobu i vidjela bih nekoliko duhova, možda njih pet, šest kako hodaju u kutama jedan za drugim.

Jasna nam dalje objašnjava taj ludi susret s duhovima.

-Uvijek su bili u bijelim kutama, izgledali su kao doktori ili medicinske sestre. Nisam im nikad vidjela lice. Ne znam što predstavljaju, možda je riječ o nekom paralelnom svemiru, zašto to ne bi postojalo? – pita se umjetnica dodajući da se nije bojala – Nije me to zapanjilo i prestrašilo, znala sam ja tamo često i prespavati. Više se bojim živih ljudi, nego duhova.

Za kraj je moramo pitati odakle nadimak Mama Jasna. Mlađi čitatelji to sigurno ne znaju.

-Dobila sam djecu jako mlada, a i izgledala sam nekako mladoliko, pa u vrijeme dok sam izlazila u Breškovića u Trubadura, nitko nije mogao vjerovati da sam mama, pa su me svi počeli zvati Mama, i ostalo Mama Jasna, tako da mi je to umjetničko ime, koje koristim u potpisu na slikama – zaključuje svoju inspirativnu životnu priču ova kompromisima nesklona Dubrovkinja.

Maro Marušić