Švicarska redateljica Andrea Štaka rođena je u Lucernu, u obitelji dubrovačko-sarajevskih korijena. Studirala je film u Londonu i živjela u New Yorku, a svojim prvim igranim filmom “Gospođice” (“Das Fräulein”) osvojila je glavnu nagradu vrlo uglednog filmsog festivala u Locarnu 2006. i time privukla značajnu pozornost filmskog svijeta.

Zatim se posvetila svojoj producentskoj kući Okofilm, koju u Zürichu vodi sa suprugom Thomasom Imbachom, poznatim švicarskim redateljom, te je postala majka. Osam godina nakon trijumfa u Locarnu snimila je svoj sljedeći igrani film “Cure - život druge”, koji je imao hrvatsku premijeru na Zagreb Film Festivalu.

Priča je to o 14-godišnjoj Lindi koja se s ocem iz Švicarske vraća u Dubrovnik 1993. Sprijatelji se s djevojčicom Etom i započinju seksualno nabijenu igru zamjene identiteta u kojoj Eta pogiba. Linda se vraća sama i malo-pomalo postaje Eta u očima obitelji poginule djevojčice.

‘Cure’ crpe inspiraciju iz stvarnog događaja?

- Prva inspiracija mi je Grad, jer mi su mi tata i none iz Dubrovnika i puno sam vremena provodila u tom gradu koji mi je začudan. Volim ga, ali mi je istodobno mističan, usamljen. Ne vidim ga kako ga prikazuju u reklamama. Više ga vidim mračnog. Prije osam godina čula sam priču o dvije djevojčice koje su početkom 90-ih otišle na Petku i samo se jedna živa vratila. To me dirnulo. Pričala sam u Dubrovniku s raznim ljudima i s obitelji o tom slučaju i vidjela da svatko ima neku svoju priču o toj nesreći. Mene je zanimalo što se dogodilo između te dvije curice i što se može dogoditi između dvije prijateljice, a ispunila me atmosfera nelagode mog Dubrovnika. Taj sam osjećaj unijela u svoje teme, prijateljstvo među ženama, ženska familija, Dubrovnik kao poslijeratni grad...

Više čitajte na Jutarnji.hr.