Desetljeće od smrti čuvarice dubrovačke kulture
Beritić je ime izrečeno najviše puta u kontekstu privremene nadmoći ideologije nad kapitalom. Naime, Dubravka i njen otac Lukša nastojali su disciplinirati ulaz nove gradnje u povijesni krajolik odnosno sačuvati vrijednost Dubrovnika pritom priječivši put prevlasti osobnog nad javnim interesom.
Dubravka Beritić rođena je u Sustjepanu davne 1917. godine. Svoju karijeru započela je kao tajnica Udruženja likovnih umjetnika nakon čega je diplomirala na zagrebačkom Filozofskom fakultetu fokusirajući se na dubrovačku arhitekturu renesanse. Godinu dana nakon završetka studija, naslijedila je mjesto svog oca Lukše postavši tako prvom direktoricom Zavoda za zaštitu spomenika. Lukša Beritić veliko je ime posebno zbog zaslužnosti za osnivanje Društva prijatelja dubrovačke starine, ali i očuvanja utvrda Grada i Republike.
Na svom radnom mjestu, Dubravka Beretić susretala se s problemima uistinu širokih razmjera, posebno zbog uvjeta rada u Dubrovniku te specifičnog stava prema prošlosti. Naime, kako je vrijeme odmicalo, vrijednost grada preračunavala se u novce umanjujući time povijesnu važnost i narušavajući vrijednost vremena koju je nemoguće izračunati. Beritić se protiv materijalizma borila publikacijama i njihovim predstavljanjem na svim bitnijim znanstvenim skupovima trudeći se tako dokazati da je kulurno bogatstvo neprocjenjivo. U svijetu koji pokreće novac, zaštitnica kulture imala je minimalne šanse za očuvanje nečega što ne donosi kruh na stol. Ipak, njen naporan trud dobio je svoju krunu kada je 1979. godine Dubrovnik uvršten na UNESCO-ov popis svjetskih kulturnih znamenitosti.
Konkretno, Dubravka Beritić prizivala je od medija kritički interes za gradnju „Lafodije“ na Lopudu, za „Croatiju“ u Cavtatu, za sudbinu Rijeke dubrovačke i izgradnju mosta, za daljnje smanjivanje gruške luke i tako dalje. Ipak, Dubravkini su radovi rijetko izdani; malobrojni su jer se aktivno borila 'na terenu'.
Da je doprinos Dubravke Beritić doista vrijedan svake hvale i spomena čak i deset godina nakon njene smrti, dokazuju i nagrade kojima je obasuta. 1976. dobila je zlatnu medalju njemačke zaklade FVS, potom red Danice hrvatske 1997. te nagradu za životno djelo Dubrovačko-neretvanske županije 2001. godine. Vrijedi napomenuti da je uvijek djelovala izvan političkih struktura što još dodatno naglašava njenu važnost.
Mirovinu je dočekala relativno rano, već 1979., nakon razornog potresa i to u doba dogovora o obnovi koja bi zasigurno bila manje kontroverzna pod njenom kontrolom. Ipak, mirovina Dubravku Beritić nije sputala već ju je motivirala da ostane vjerna svome Gradu stoga nije odustala od izlaganja svog mišljenja i rada. Koristila je svaku priliku da na stručnim skupovima iznese pažljivo i snažno argumentirana gledišta i studije koje je vrlo rado dijelila sa mlađim kolegama nadajući se da njenim izostankom neće nestati žar borbe protiv uništenja kulturnog blaga.
Do kraja svog života Dubravka Beritić pružala je snažan otpor ljudima koji su više od povijesnog značaja štovali pun džep. Njen zadnji projekt bio je vezan za zamisao preuređenja Domusa Christi. Naporne pripreme u Zagrebu, već ženu u godinama potpuno su iscrpile te je posljednji put zatvorila svoje oči u noći 30. siječnja 2003. godine u Krškom.
Samo dan prije smrti, Dubravka Beritić je poručila: „Dubrovnik je u životnoj opasnosti!“ Misleći pritom na strahote koje će jednog dana pojedincima donijeti kratkotrajni užitak, a Dubrovčanima nepovratne gubitke.
Unatoč neumornoj i beskompromisnoj borbi Dubravke Beritić, ali i njenog oca Lukše, njihovom smrću završila je era u kojoj su kopači zlata imali značajnu prepreku na putu do bezosjećajnog uništavanja nečega što Dubrovnik čini tako čarobnim. U svoju profesiju ugradila je energiju svoga života, a da se ipak isplatilo dokazuje trenutno stanje u kojemu su, unatoč pesimizmu, sačuvane vrijednosti koje su nam preci ostavili.
Izvori:
Anali Dubrovnik 42 (2004.)
Matica Hrvatska
