Međutim, crkva sv. Križa ispada najmanje vjerojatna kao mjesto saborovanja, tim više što se nalazi izvan gradskih zidina. Najvjerojatnije je da se sabor održao u Sabornici (danas zgrada Gradske galerije).

Nakon smrti kralja Bele IV. na ugarsko – hrvatskom prijestolju našli su se brojni slabi vladari, što je dovelo do prijestolnih borba u koje su se počeli mješati i susjedi. Zemljom je zavladala anarhija, a moć pojedinih hrvatskih velikana toliko je porasla da su najmoćniji od njih, Šubići Bribirski, vladali poput samostalnih vladara. U konačnici, oni na ugarsko - hrvatsko prijestolje doveli novu dinastiju, napuljske Anžuvince. Dolaskom Anžuvinaca na vlast došlo je do netrepeljivosti i sukoba između hrvatskih i ugarskih velikaša.

Cijela, već odavno napeta situacija eskalirala je nakon što je Ludovik I. svoje prijestolje ostavio svojoj kćeri Mariji koja je tada imala samo 12 godina, pa je vlast umjesto nje preuzela njezina majka Elizabeta Kotromanić. Uz Mariju i njenu majku Elizabetu pravo na prijestolje imali su i vojvoda Karlo Drački Anžuvinac kao i njegov sin Ladislav Napuljski, te Marijin zaručnik, a kasnije i suprug Žigmund Luksemburški, sin češkog kralja. U građanskom ratu i sukobima oko prijestolja pobijedio je Žigmund, pogubivši tridesetak hrvatskih velikaša. Time je prva etapa protudvorskog pokreta završena Žigmundovim uspjehom.

Vrhunac cijele situacije i netrpeljivosti među velikašima nastupio je pojavom nove opasnosti, odnosno prodorom Turaka-Osmanlija. Kako bi spasio svoj ugled Žigmund je okupio vojsku i krenuo u pohod s ciljem odbacivanja turaka s Balkana. Međutim, kod grada Nikoplolja u Bugarskoj doživio je katastrofalan poraz. Pobjegao je otplovivši niz Dunav u Crno more, a u Hrvatskoj i Ugarskoj se nekoliko mjeseci nije znalo je li živ.

U tom periodu dio slavonskog i ugarskog plemstva počelo je pristajati uz Ladislava. Kako bi spriječio daljne pretenzije na prijestolje Žigmund se odlučio vratiti u Hrvatsku i to preko Dubrovnika. Pri povratku u Hrvatsku organizirao je sabor u Križevcima uz pismeno jamstvo da se neće svetiti pobunjencima i da im se neće dogoditi nikakvo zlo.

Stjepan Lacković koji je bio vođa pristaša Ladislava Napuljskog povjerovao je Žigmundu pa je sa svojim pristašama došao u Križevce. Isprva je sabor tekao u redu, ali odjednom je došlo do oštre svađe i međusobnih optužbi među stranama.  Žigmundove pristaše, Lackovića su optuživali da je izdajica, dok su Lackovićeve pristaše optuživale Žigmunda zbog poraza.

Svađa je u konačnici dovela do sukoba i krvoprolića u kojem su Žigmundovi pristaše izvukli mačeve i sasjekli Lackovića i njegove pristaše, među kojima je bio i Lackovićev sinovac Andrija. Nakon pokolja, tijela ubijenih pobacana su kroz prozor sabornice. 

Osim što se Žigmund bojao osvete Lackovićevih pristalica, posljedice "Krvavog sabora križevačkog" bile su ponovna razbuktavanja velikaških ustanaka u Hrvatskoj i Bosni, pogubljenje 170 bosanskih velikaša od strane Žigmunda i prodaja Dalmacije, koju je za 100 000 dukata Ladislav Napuljski dao Veneciji.