Cijeli intervju možete pročitati OVDJE. 

Prošle su, upravo, dvije godine da ste u službi riječkog nadbiskupa, a ovdje ste zapravo već četiri godine jer bili ste i nadbiskup koadjutor. Upoznali ste sve župe, mnoge vjernike, znate s kojim svećenicima raspolažete. Kakvo je stanje vjere, Crkve, zajednice vjernika u župama Riječke nadbiskupije? S čime ste zadovoljni, što biste voljeli poboljšati? 

Vjera se u Riječkoj nadbiskupiji sve manje pretpostavlja, a sve više postaje osoban izbor. To je izazov na koji još uvijek nismo pronašli pravi odgovor. Naš pastoral još je uvijek organiziran na klasičan način. Pretpostavlja da se prvi navještaj vjere događa u obitelji, a nastavlja u župi, ali nije više tako. Govori se da je to posljedica pandemije. Vjerujem da je i ona tome dala svoj doprinos, ali nije samo to razlog. Živimo u novim vremenima.

Vjernika, osobito onih srednje generacije, mladih i djece, sve je manje po našim crkvama, na pobožnostima i misama. I s njima, zbog tradicionalnih razloga, postoji još uvijek neka veza preko sakramenata koje primaju i, eventualno, školskog vjeronauka koji još uvijek većina upisuje, barem dok ne prime sakramente. Ali to sve u njima i njihovim životima nerijetko ne ostavlja neki dublji trag vjere. Vjera ostaje na površnosti. Mnogi je i kao odrasli razumijevaju na način na koji su je razumjeli kao prvopričesnici. Oni koji odlaze, odlaze i stoga jer im mi koji ostajemo nismo uspjeli posvjedočili radost evanđelja i istinsku ljepotu kršćanske vjere te vrijednost nasljedovanja Isusa Krista i života u skladu s njegovim evanđeljem.

Ponekad se nameće pitanje ne zašto su neki otišli, to nam danas postaje gotovo razumljivo, nego zašto su neki ostali. Možda problem o kojem govorim najbolje pokazuje rasprava oko krizmanika koji dolaze na pripravu i misu i onih koji ne idu, pri čemu se dolazak na pripravu i na misu ne vidi kao privilegij i milost nego kao teret. U prednosti nisu oni koji se imaju priliku dobro pripremiti za sakramente, a tim i za život po vjeri, nego se smatraju privilegiranima oni koji se uopće ne pripreme, ali prime sakramente.

Papa Franjo nedavno je rekao da nije problem što nas je malo. Problem je ako nismo relevantni. Ja bih rekao da je to što smo postali beznačajni razlog što nas je sve manje. Problem je također što ponekad želimo postati značajni na pogrešne načine, na način ovoga svijeta i njegove logike i ponuda koje ne samo da druge ne privlače evanđelju nego i nas udaljavaju od evanđelja. 

Možemo biti značajni samo ako to postanemo na Kristov način. A on se lišio svoga dostojanstva da bi postao naš sluga u ljubavi.  Evo to je ono što bih želio poboljšati. Želio bih da svi mi shvatimo – i mi svećenici i mi vjernici - da se vjera više ne pretpostavlja i ne može pretpostavljati. Vjera je danas samo jedna od ponuda. I Bogu hvala da je tako, da oni koji vjeruju i pripadaju našim zajednicama čine to slobodnim izborom, a ne zato što moraju ili zato što uopće ne misle, nego se to tako jednostavno pretpostavlja. Ništa se više ne pretpostavlja. Biti ovoga svjestan ne znači ugasiti stijenj što jedva tinja ili pokidati prelomljenu trsku, nego znači tražiti nove načine uključivanja kako se nitko ne bi osjetio isključenim i kako bi svatko mogao u našoj riječkoj Crkvi naići na otvorena vrata ponajprije srca, a onda i naših crkava.

Želio bih da naša riječka Crkva bude Crkva dijaloga, da to bude doista sinodalna Crkva koja hoda zajedno i prati sve svoje članove pa i one koji su to samo formalno, da nastavi biti Crkva koja služi. A Crkva to može samo ako to budemo htjeli mi koji činimo ovu Crkvu, svatko od nas, vjernika, posvećenih osoba i klerika, onim svojim doprinosom i darovima koje imamo. Ti nam darovi nisu dani da bismo ih imali za sebe nego da bismo ih mogli darovati drugima. I da bismo, u zajedništvu i ljubavi i vođeni Duhom Svetim koji nadahnjuje i vodi Crkvu u njezinu poslanju, mogli nastaviti Kristovo djelo spasenja.  

Na planu opće Crkve događaju se važne promjene, ne odvijaju se revolucionarnom brzinom, ali mijenjaju pozicioniranje Crkve prema svijetu. Imamo završni dokument Sinode koji daje neke smjernice, ali mnoga su pitanja još uvijek otvorena. Neka od tih pitanja izazivaju snažnu polarizaciju među vjernicima. Što nam je donijela Sinoda o sinodalnosti? Općenito trogodišnji sinodalni hod?

Imamo završni dokument, ali ne i završenu Sinodu. Ona je zapravo tek počela. Mnoga su pitanja još uvijek ostala otvorena, ali dobili smo „sinodsku“ metodu, odnosno razgovor u Duhu koji je sredstvo slušanja i razlučivanja onoga što nam Duh Sveti govori. Upravo je ta metoda prilika da možemo s vremenom odgovoriti i na ta pitanja koja su još uvijek ostala neodgovorena. Ta metoda također je prilika i da se postave neka nova pitanja te da se i na njih traže i pronađu odgovori u duhu evanđelja.

Zato je, po mom mišljenju, najvažniji doprinos Sinode o sinodalnosti, sinodalnost kao takva. Ponovo smo otkrili da je Crkva sinodalna, odnosno da svi hodimo zajedno, da svi imamo jednako dostojanstvo i da smo svi odgovorni za Crkvu i njezino poslanje. Ovo znači i da smo i pozvani svi zajedno, u duhu suradnje i podijeljene suodgovornosti, tražiti nove odgovore na pastoralne potrebe našega vremena. Sinodalnost koju je proteklih tri godine pokušavao širiti papa Franjo konkretna je primjena nauka Drugog vatikanskog koncila i poslijekoncilskog učiteljstva.

Pape nakon Koncila dali su velik doprinos dijalogu Crkve i svijeta, a papa Franjo danas daje velik doprinos dijalogu unutar Crkve. Cijeli Božji narod u sinodalnoj Crkvi zajedno nastoji pronaći adekvatne pastoralne odgovore na izazove našega vremena, u skladu s Božjom voljom. Odgovori na prethodna pitanja upućuju na to da kler i biskupi danas u pronalaženju tih adekvatnih odgovora ne mogu tražiti rješenja bez suradnje s cijelim Božjim narodom.

Papa Franjo, dobro prihvaćen u svjetskoj javnosti, na meti je kritika dijela vjernika koji sebe smatraju čuvarima tradicije i crkvenog nauka i predbacuju mu da je iznevjerio crkveni nauk, da je tolerantan prema grešnicima, a strog prema svojima. Treba li Papa biti tolerantan i prema svojim kritičarima?

Mislim da se papa Franjo pokazao poprilično tolerantnim na kritike koje mu se upućuju. Na one koje su mu javno upućivali neki kardinali, on je odgovorio. Neke je druge kritike ignorirao jer ih je razumio kao provokaciju, a to su i bile. Neke nisu ni došle do njega i Bogu hvala da je tako. Tužno je čitati i slušati neke poruke o njemu koje se šire društvenim mrežama, ali i na druge načine. U njima se ponekad može prepoznati i istinska mržnja koja je, kao i svaka druga mržnja, na sve sposobna. Mržnja truje najprije onoga tko joj je izvor, a onda se širi i na druge oko sebe. Mnogi su zavedeni. Najčudnije je od svega što se to sve predstavlja pod plaštem brige za Katoličku Crkvu i njezino poslanje u svijetu. I brigom za istinu.

Nekad smo imali papu kao kriterij onoga što je katoličko i što je za nas katolike istina. Danas mnogi smatraju sebe same većim katolicima od samoga pape i svoje vlastito mišljenje posljednjim kriterijem istine. Rijetki su od ovih kritičara i širitelja mržnje prema papi Franji sankcionirani. A i oni koji jesu, nisu to zato što je to htio papa Franjo nego jer su oni to tako htjeli. Postoje naime granice preko kojih, kad se prijeđe, sami sebe isključujemo iz zajedništva Crkve. Kad se, na primjer, dogodi otpad od vjere, krivovjerje ili raskol, ili kad se napravi nešto drugo što i kanonsko pravo sankcionira unaprijed izrečenim kaznama, crkvenim tijelima ne preostaje drugo nego konstatirati da se to dogodilo i u skladu s tim proglasiti sankcije. 

To što predbacuju Papi, često predbacuju i Vama. Ne bojite se iznijeti mišljenje koje odudara od ustaljenog, po mnogočemu ste u Hrvatskoj prvi ili drugačiji. Svjesni ste da to može smetati onima koji vole ploviti mirnim vodama, ustaljenim predrasudama?

Nije mi cilj biti ni prvi ni drugačiji. Želim samo biti autentičan, dosljedan, biti Kristov. I žao mi je ako to znači da sam zato drugačiji. Nije se uvijek lako s tim nositi, ali mislim da nemam pravo odustati. Bolno mi je čuti i pročitati laži koje se o meni šire i zlonamjerne interpretacije onoga što sam rekao.

Nedavno sam jednu osobu, koja me je kritizirala zbog mojih stavova, upitao je li ikad pročitala ono o čemu sam govorio dalje od komentara i naslova, koji su više ili manje stvar uredničke politike, a ne mojih stavova. Odgovor je bio da nije. I zapravo to je pravi problem. Ljudi su o meni i mom djelovanju zauzeli svoj stav na temelju naslova i zlonamjernih interpretacija, a bez i najmanjeg truda oko toga da saznaju što ja doista govorim i činim. Često sam nailazio, osobito u komentarima, koje zbog toga više uopće ne čitam, na izjave istinske mržnje. Ne znam kako je to uopće moguće spojiti s kršćanskom vjerom, ali čini se da nekima jest. Ne mogu to promijeniti. Mogu oprostiti. I svima reći da nikoga ne mrzim. Molim Gospodina da moje srce uskladi sa svojim srcem kako bih na mržnju mogao odgovoriti onako kako on odgovara, a njegov je odgovor ljubav.

Kažu da jedva čekam nastupiti u medijima. Istina je sasvim drugačija. Zapravo je obrnuto. Ali često popunjavam prostor u koji se drugi ne žele odazvati. Netko, osobito u kriznim situacijama, to mora učiniti. Kažu da podilazim medijima i da se želim svidjeti javnosti. Ali kad bih želio podilaziti medijima i svidjeti se javnosti, ne bi li mi se više isplatilo podilaziti crkvenim medijima i svidjeti se crkvenoj javnosti? Bilo bi mi puno lakše jer lakše je kad te drugi kritizira, a tvoj brani. U mom je slučaju obrnuto. Ponekad se i meni čini da je više vjere u rimskog satnika negoli u onih koji kažu da slijede Isusa.

Utjehu mi donose mnogi nepoznati ljudi, oni koji mi prilaze i zahvaljuju na onome što činim. Oni su mi podrška i ohrabrenje. Inače, kad je riječ o crkvenim medijima, pozdravljam to da su se neki od njih konačno usudili kritički progovoriti o mom djelovanju, odnosno o djelovanju jednog nadbiskupa, kao na primjer Hrvatski katolički radio ili glasilo Zagrebačke nadbiskupije Glas Koncila. Nadam se da će se usuditi nastaviti i jednako kritički progovoriti i o nekim drugim pojavama u našoj Crkvi, što nažalost, u načelu, do sada nije bio slučaj. A puno je bilo, i ima, prilika.   

„Evanđelje, a s njim i poziv na promjenu života i obraćenje, uvijek je ponuda, nikad prisila.“ rekli ste nedavno u jednom intervjuu. Ostaje, ipak, težnja kršćana za uspostavom Novog svijeta, želja je sve ljude evangelizirati da prihvate Kristov nauk i žive po njemu. Kako to činiti? Političkim utjecajem ili samozatajnom molitvom? 

To svakako ne smijemo činiti političkim utjecajem, ali nije dovoljna ni samozatajna molitva. Samozatajna molitva samo je početak, a njezin je nastavak samozatajno služenje drugima kako u Crkvi i tako i u društvu. Naime samozatajna molitva nije zatvorena u samu sebe i usmjerena samo na naše potrebe nego je to molitva koja se nadahnjuje Božjom ljubavlju i otvorena je drugima. U Crkvi se služenje koje proizlazi iz samozatajne molitve treba dogoditi preuzimanjem svog dijela odgovornosti za njezino poslanje, o čemu sam već više govorio u odgovoru na pitanje Sinode o sinodalnosti. U društvenoj zajednici to znači davati svoj kršćanski doprinos u brizi za opće dobro, ali i zaštitu dostojanstva i prava svakog pojedinca u društvu, osobito siromašnih i ugroženih.

Kršćani koji djeluju u društvu ne bi u prvom redu trebali biti glas većine, većina ionako ima svoj glas, nego glas manjine i onih koji nemaju glasa. Uz nerođene i umiruće, oko čega smo u našem hrvatskom društvu mi katolici dosta angažirani, iako bi se o načinima na koji to činimo dalo raspravljati, moramo se zalagati i za sve druge kategorije ugroženih, kao što su to ponekad nacionalne, vjerske i druge manjine ili žene žrtve nasilja i mladi žrtve vršnjačkog nasilja, a redovito migranti i, nažalost, sve češće strani radnici.

Ako je vjera, kako sam rekao, ponuda i nikad prisila, pritom i dalje ostajem, naše zauzimanje za spomenute ugrožene skupine nije tek ponuda nego je i naša obveza. Zato ne možemo šutke prelaziti preko onoga što se, na primjer, događa stranim radnicima koji su žrtve mržnje i nasilja, a još manje možemo tome povlađivati ili to opravdavati. Zato želimo li biti zajednica Kristovih vjernika, a ne tek institucija prignuta nad samu sebe i svoje interese, nije dovoljno samo moliti, ali svakako je i to neophodno želimo li u svom odnosu s drugima biti usklađeni s Bogom i s njegovim planom ljubavi koji se u Isusu Kristu očitovao za sve ljude.