Mimica je preminuo u 98. godini, a prije šest godina dao je intervju u kojem se prisjetio svojih partizanskih dana. On je s 18 godina otišao u partizane i priključio se 2. dalmatinskoj brigadi. Ratni put ga je vodio od Mimica, kraj Omiša, kroz borbe preko Bosne i Srbije do Makedonije i Albanije, a oslobodili su Dubrovnik, Konavle, Mostar, Široki Brijeg, Split, Zadar, Krk, Cres i Opatiju.

Donosimo dio razgovora iz Slobodne Dalmacije koji je vodio novinar Damir Pilić.

U ratu ste se borili na raznim dijelovima fronte?

– Proša sam u ratu cilu Jugoslaviju, pješke od albanske granice do Trsta. U Crnoj Gori nema brda di nisam bio. Četnici su zauzeli Kolašin, bio je usiljeni marš pedeset kilometara, i osvojili smo Kolašin. Onda smo zauzeli Dubrovnik: moj bataljon je prije na juriš zauzeo Grudu, a onda za Dubrovnik, i postrojila se Druga dalmatinska na Stradunu. I sada, kad je bila 70. godišnjica oslobođenja Hrvatske, bio sam opet na Stradunu, i kažu mi da sam jedini živ iz Druge dalmatinske.

Gdje vam je u ratu bilo najteže?

– Na Sutjesci. Na Gornjim Barama. Oni avioni njemački, "štuke", kad bi se spuštali u niskim naletima, tri po tri u nizu... Pet dana smo držali taj položaj. Da su se Nijemci spustili doli, a glavne naše snage i ranjenici su tu bili, sve bi nas pobilo i to bi bio kraj rata. Tu je, na Barama, izginulo puno mojih drugova.

A kojeg se ratnog trenutka najradije sjećate?

– Kad je Druga dalmatinska ušla u Split. Ja sam iša na čelu jedinice, i vidim svoju sestru kako stoji među ljudima na Rivi. I onda mi je najgore bilo kad sam doša u Mimice, a svi plaču, žene, svi. Jer se niko osim mene nije vratio. Iz Mimica smo u partizane išli nas dvadeset četvorica, a jedino sam se ja vratio živ.

A kad ste otišli u partizane?

– Otiša sam 1942. godine, prije sam bio kurir po Omišu. U toj turi otišlo je nas četrnaest iz Mimica. Išli smo preko planina, od Podgrađa sve do Nevesinja. Moj stariji brat je iša četiri miseca ranije i poginuo je baš kod Jablanice. A sestru su mi ubili ustaše u Zagrebu. Imala je dva mala sina i bila je ilegalka. Došli su po noći i odveli je u Lepoglavu. Ne znamo ni di je pokopana.

A kako ste otišli u rat? Jeste li bili član SKOJ-a?

– U SKOJ-u sam od 1942., a u Partiji od 1943. godine. Znači, imam partijskog staža 73 godine.

Oprostite, ali ta partija ne postoji već 25 godina?

– Nema više Partije, ali ima antifašizma. Meni je Partija ostala u srcu i ja se smatram članom, iako te Partije više nema.