Nojko Marinović rođen je u mjestu Bruška u općini Benkovac, 26. rujna 1948. godine, a u rujnu 1991. imenovan je  zapovjednikom obrane Dubrovnika u Domovinskom ratu.

Potječe iz obitelji u kojoj je bilo četvero djece te je zbog mogućnosti dobivanja stipendije poslan na školovanje na Vojnu akademiju od 1967. do 1971. Vojnu službu obavljao je na Lastovu, Korčuli, a potom u Trebinju, koje se tada nalazilo u sastavu BiH, da bi nakon rata 90-ih postalo dio Republike Srpske.

Prije imenovanja zapovjednikom obrane, Marinović zapovijeda trebinjskom vojarnom, a potom i 472. brigadom Jugoslavenske narodne armije s ukupno 5 tisuća vojnika. U dogovoru s hrvatskom stranom, Marinović ostaje na toj poziciji što dulje i prikuplja informacije i dokumente o napadu na Dubrovnik i okolna mjesta. U Trebinju je u sklopu JNA zapovijedao od 1982. godine.

Desetak dana prije početka rata u Dubrovniku, 19. rujna 1991. prelazi u ZNG skupa s planovima JNA za napad na Dubrovnik. S ukupnim snagama od oko 700 slabo naoružanih vojnika, policajaca i pripadnika HOS-a uspostavlja obranu grada Dubrovnika.

Marinović je 1992. godine teško ranjen za vrijeme jednog izviđanja. Na putu prema Rijeci dubrovačkoj, stao je na minu koja je eksplodirala. Nekoliko je ljudi ranjeno, a među njima i sam general Marinović. Geler ga je pogodio u glavu, pa je oporavak bio dugotrajan. Umirovljen je osam mjeseci kasnije zbog gelera koji mu nije odstranjen.

Godine 1995. odlikovan je Redom kneza Domagoja s ogrlicom i Redom bana Jelačića.

U travnju 2003. Marinović je svjedočio o opsadi Dubrovnika u procesu protiv Slobodana Miloševića.

Tijekom 27. obljetnice oslobađanja juga Hrvatske u svom je emotivnom govoru istaknuo kako 'država koja je stvorena srcem i vođena razboritošću mora imati svijetlu budućnost'. Marinović je preminuo u slobodnom Dubrovniku koji mu toliko duguje. Iza njega su ostali supruga i dvoje djece.