- Moj sine, Moj Grga… Pišem im ovo pismo, da razumiju… Imam im potrebu reći što ti i ja odavno znamo.

Kao majka jednog sinčića za kojeg živim i noseći tebe ovih 6 mjeseci ispod srca, mogu iskreno reći - vi ste svjetlo i bit mog života. Nema ničega iznad toga. Zato smo suprug i ja toliko i htjeli sinu podariti bracu ili seku.

Ali moj Grga umire. Nakon jučerašnjeg posljednjeg pregleda nema dvojbe, nema više niti tračka nade za koju sam se lovila svo ovo vrijeme. Pregled sam obavila kod ginekologice Tene Kovačević kojoj me uputila prijateljica koja je za nju saznala istražujući. Niti jedan doktor u našim bolnicama, a bila sam u puno ovih tjedana, nije mi rekao za nju, već moja prijateljica. To sam shvatila kao još jedan poraz našeg zdravstvenog sustava.

Naime, ova predivna i topla doktorica Tena jedini je specijalist fetalne medicine u Hrvatskoj. Školovala se i specijalizirala u Londonu na Institutu Fetalne medicine pod okriljem lječnika čija su otkrića revolucionirala to područje. Ti čarobnjaci spašavaju živote beba i vrše zahvate na njima dok su još unutar maminih trbuha i donose ih na svijet zdrave. Ali po njima, za Grgu to nije opcija. Mom Grgi nema spasa.

Jučerašnji pregled je trajao 2 i pol sata. To im je praksa u ovakvim rijetkim slučajevima poput Grginog. Ultrazvuk kojim me pregledavala je toliko precizan, detaljan i trasparentan da sam ostala zapanjena. Mi takav ultrazvuk nemamo niti u jednoj od naših bolnica što smatram nužnim. Uistinu žalosno!

Nakog dodatnog konzultiranja s londonskim stručnjacima putem maila i usmeno ispred mene, nakon iscrpnog nalaza od 4 pune stranice i detaljnog objašnjenja tog istog, dijagnoza je ponovno bila jasna. Našem Grgi nema spasa. Ili nastupa smrt vrlo brzo u maternici ili odmah po rođenju. Tumor raste, sve je veći i pitanje je trenutka kad će mu srčeko stati. To može biti danas, sutra ili neposredno po njegovu rođenju. Živjeti neće.

Ovo pišem jer ovakih stručnjaka u Hrvatskoj nema. Samo Tena. Pitam se zašto? Gdje su? Mogli bi pomoći majkama i ženama u sličnim situacijama kao što je moja i spašavati živote beba. Zašto me bar na nju nitko nije uputio, kad su mi već prešutili mogućnost slanja zahtjeva etičkim povjerenstvima te uputili u Sloveniju! Kako su naši doktori TO znali, a nisu znali za jedinu stručnjakinju i uputili me njoj na pregled?

Nakon tog jučerašnjeg pregleda, uz ovo konstantno tupilo i bol u kojem živim već tjednima, ponovno sam osjetila razočaranje i nepovjerenje u naš sustav.

Još jedan šamar. Opet sam isplakala more suza i takva se vratila sinčiću koji nema majku od 19.04. Dok mi se duša raspada, pred njim se moram pretvarati da je sve u redu. Još je malen i ne razumije zašto mama stalno plače. Pitam vas, doktori, predstojnici naših ginekoloških poliklinika te članovi prvostupanjskih komisija koji imate moje nalaze već 2 tjedna u rukama, biste li vi to mogli? Kako biste se vi nosili s tim? Jeste li se barem pokušali staviti u moju poziciju? Kad ti je tijelo tu, ali duša nije.