Inače, autor teksta je predsjednik dubrovačke podružnice Hrvatskog strukovnog sindikata medicinskih sestara/tehničara Ivan Večerin koji se sa stručnog aspekta osvrnuo upravo na ovu tematiku, o kojoj se inače previše i ne govori, kao da i zdravstvene djelatnike ne pogađaju bolesti, uostalom i zbog stresa na poslu.

Njegov napis možete pročitati u cijelosti.

"Prva Svjetska zdravstvena skupština koju je organizirala Svjetska zdravstvena organizacija održana je 1948. godine. Odlukom skupštine 7. travnja određen je za Svjetski dan zdravlja i počeo se slaviti od 1950. godine.

Prva profesionalna bolest prepoznata je 1775.godine kod dimnjačara koji su dobili karcinome skrotuma zbog izloženosti čađi. Do danas profesionalne bolesti ostaju vrlo važno područje interesa različitih djelatnosti zbog utjecaja na zdravlje zaposlenika. Široko rasprostanjeni kemijski, fizikalni i biološki čimbenici prisutni na radnom mjestu uvelike utječu na zdravstveno stanje zaposlenika i upravo je zato bitno prepoznati njihove učinke i pokušati ih svesti na zadovoljavajuću razinu. Sveukupnost tih čimbenika dovodi do profesionalnih bolesti, čija pojavnost, učestalost i vrsta ovisi o radnom mjestu. U zadnjim desetljećima ljudi su izloženi izrazito brzom napretku tehnologije, čiji utjecaji još nisu potpuno istraženi, ali već sad pokazuju negativne posljedice na zdravlje. Zdravstveni djelatnici predstavljaju jednu od djelatnosti koja je izrazito podložna utjecaju čimbenika na radnom mjestu i zauzimaju visoko mjesto na ljestivici oboljelih od profesionalnih bolesti.

Zdravstveni djelatnici obzirom na visoku odgovornost prema ljudskom životu i zdravlju, ali i izloženosti specifičnim opasnostima i štetnostima na radnim mjestima, poput kemijskih, bioloških i fizikalnih štetnosti te smjenskom radu, svrstani su skupinu rizičnih zanimanja. Produljeno radno vrijeme, smjenski i noćni rad, odgovornost pri donošenju odluka, kontakt s oboljelima i njihovim obiteljima i emocionalno iscrpljivanje (engl. burn-out) u zdravstvenih djelatnika pridonose povećanom morbiditetu od profesionalnih i bolesti u vezi s radom, te se smatraju skupinom radnika pod povećanim rizikom (Šarić & Žuškin, 2002).

Zdravstvene djelatnike se definira kao osobe zaposlene u djelatnosti zdravstva koji su obrazovani na medicinskom, farmaceutsko-biokemijskom, stomatološkom ili visokom učilištu zdravstvenog usmjerenja kao i u srednjim školama zdravstvenog usmjerenja. Tu spadaju i zdravstveni suradnici, pojam koji se odnosi na osobe koje nisu završile obrazovanje zdravstvenog usmjerenja, ali rade u zdravstvenim ustanovama. Prema podatcima Programa zaštite zdravlja i sigurnosti na radu osoba zaposlenih u djelatnosti zdravstvene zaštite za razdoblje 2013.-2020., u sustavu zdravstva Republike Hrvatske krajem 2011. godine bilo je stalno zaposleno 73.077 djelatnika od čega je bilo 55.781 zdravstvenih djelatnika i suradnika, 5.068 administrativnih, a 12.228 tehničkih djelatnika (Mustajbegović & Skoko-Poljak et al. 2013).

U Nacionalnoj strategiji razvoja zdravstva 2012.-2020. zdravstvena djelatnost potpada u visokorizične djelatnosti te se sa stopom od 7,5/100.000 i 904,4/100.000 nalazi iznad prosječne stope za Hrvatsku kad su u pitanju profesionalne bolesti. U 2012. godini od 305 ukupno priznatih profesionalnih bolesti, 14 profesionalnih bolesti je iz djelatnosti zdravstvene zaštite: zarazne bolesti (11/14), sindromi prenaprezanja (2/14) i neoplazma (1/14). Stopa oboljelih od profesionalne bolesti u djelatnosti zdravstva u 2012. godišnje 14,7/100 000.

Stres povezan s poslom, ili stres na radu, prepoznat je kao glavni problem na području zdravlja na radu. Istraživanja upućuju da je 50-60% svih izgubljenih radnih dana povezano sa stresom na radnom mjestu (Cox et al. 2000). Stres na radu je specifična vrsta stresa čiji je izvor u radnom okolišu. Njegov utjecaj na ljudsko zdravlje i na radnu produktivnost proučava se dugi niz godina (Karasek et al. 1981; McCunney et al. 1994). Ima nekoliko definicija stresa na radu od kojih se najčešće rabi ona da je stres na radu značajna neravnoteža između zahtjeva i sposobnosti da im se udovolji, u situaciji kad neuspjeh u zadovoljavanju zahtjeva ima, po prosudbi radnika, značajne posljedice. Stres se definira kao opća pobuđenost organizma zbog neizvjesnosti ishoda (Karasek et al. 1981; McCunney et al. 1994). Karasekov model stresa na radu zorno predočava dvije dimenzije u kojima razina stresa raste kako se povećavaju zahtjevi radnoga mjesta, a smanjuje razina odlučivanja pri čemu stres na radu nije rezultat samo jednog čimbenika nego je zbroj povećanih zahtjeva i niske razine odlučivanja. Kao pokazatelj stresa uzeo je povišenost krvnog tlaka u radnoj populaciji (Karasek et al. 1981).

Istraživanja pokazuju jasnu povezanost stresa na radu i radnog učinka. Ukoliko je stres umjeren, djeluje motivirajuće i naziva se eustres. Premalen stres povezan je s niskim radnim učinkom, no prevelika količina stresa ima za ishod također niski radni učinak i može uzrokovati niz oboljenja (Karasek et al. 1981)." - napisao je Večerin.

V.S.