"Na slici nisu akteri ove priče, ali kao da jesu.

Priča je o našoj najstarijoj volonterki Štefki i njezinoj staroj Gugici i malom Kishu.

Gugicu je Štefka pokupila s ceste prije osam godina kad je procijenjeno bila stara najmanje pet godina. Živjela je Gugica u njezinom čoporu, voljela svakodnevne šetnje i bila Štefkina potpora. Starčica je živjela lijep život.

I onda je Štefka prije nekoliko mjeseci na rubu jednog romskog naselja pronašla starijeg, oronulog, malog psa sa slomljenom zadnjom šapicom koja je krivo zarasla. Štefka k’o Štefka, donijela ga je kući. Kish je ubrzo uhvatio ritam velike obitelji, prihvatio njihove navike, radovao se svakom obroku, išao u šetnje s njima, čekao Štefku da se vrati kući s terena po kojem svakodnevno obilazi vlasničke pse na lancima i pušta ih u šetnje, hrani ih i unosi barem malo radosti u njihove tužne uzničke živote.

Da, to je naša Štefka i tako to radi po cijelom Međimurju već više od dva desetljeća.

Znači, Kish je postao član njezine obitelji i Kish se zaljubio u Gugicu. Svaku večer Štefka mi je pričala o njihovoj ljubavi. Kad su se prepoznali, sve su radili skupa. Jeli iz iste zdjelice, spavali u istom krevetiću, najčešće je Kish prebacio svoju šapicu preko Gugice i zagrlio ju. U šetnji su uvijek bili jedan pored drugog. Igrali su se s istom lopticom i voljeli se u tom svom psećem svijetu.

Štefkino srce bilo je prepuno svake večeri kad bi umorna otišla spavati, a njih vidjela tako zaljubljene i sretne.

Prije tri dana sve je bilo isto kao i svaki drugi dan. Ustala je u rano jutro, pripremila se za svoj teren, pogledala sve koji su još spavali, pogledala Kisha i Gugicu zagrljene i otišla. Vratila se oko 7 ujutro nakon što je obavila dio terena i svi su je čekali pred vratima da dobiju doručak. Svi osim Kisha i Gugice.

Kad je ušla u njihovu sobu, izgledali su kao da i dalje spavaju. Kish je grlio Gugicu i nije se micao od nje. No, Gugica je bila mrtva, već pomalo tvrda. Umrla je u noći od starosti kraj svoje ljubavi Kisha. Pokušala ju je podragati, ali Kish je počeo režati i nije je dao. Nisu pomogle riječi, nije pomogla poslastica koju je tako volio, nije pomoglo ništa. Kish jednostavno nije dao da mu uzme Gugicu.

Na kraju je to morala učiniti kako bi je sahranila. Tada je počelo Kishovo divljanje – tulio je satima, rastrgao čitavu deku, košaru u kojoj su spavali, tražio je po cijeloj kući, dvorištu i navečer se zavukao u kut sobe te tiho cvilio.

Drugo jutro je ležao na mjestu gdje je umrla pogleda uprtog u prazno. Štefki se srce kidalo, ali je znala da je i on u duši mrtav. Samo je tijelo bilo tu. Tijelo koje je odbijalo hranu, vodu, bilo kakvu aktivnost.

Danas je i Kish zauvijek zaspao, otišao je k svojoj Gugici. Sad leže u vrtu, ispod grma gdje su se voljeli…”

Ovu je pretužnu, ali istinitu priču o beskrajnoj ljubavi do smrti na svojem profilu objavila Aleksandra Hampamer, žena koja je svoj život posvetila brizi za napuštene životinje, voditeljica Skloništa za životinje Prijatelji Čakovec.