'

Iskrena ispovijest majki: Rugati se jer nema PS ili mobitel, pa kako roditelji odgajaju djecu?

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: Goran Mratinović
Nije ništa neobično da dođete kod nekoga doma i vidite recimo dvoje, troje djece, kako sjede jedan do drugoga na kauču, bulje svaki u svoj mobitel, slušalice u ušima, nema nikakve komunikacije među njima. Jedan igra igrice, drugi se dopisuje, treći gleda crtić. Tako danas izgleda "igra" kod novih generacija.

Svoja iskustva su s novinarima Splitskog Dnevnika podijelile dvije Splićanke, 40-godišnja Ivana (majka jednog 6-godišnjaka) i 35-godišnja Petra (majka školarca i dvogodišnjaka).

"Ok, to su nove generacije, rođene s mobitelima i tabletima i to nije ništa čudno. Ali kad se samo sjetim svoga djetinjstva, nismo imali ništa, a zapravo smo imali sve. Uglavnom smo bili vani, na svježem zraku. Svakodnevno smo se igrali kukala, grupa traži grupu, zoge, preskakanja vijače, preskakali uže, izmišljali smo igre. Najvažnije je bilo na brzinu napisati domaći rad i trk van. Nije bilo puno izbora, postojale su recimo dvije vrste bicikla - BMX i Pony. I kad bi ti se probušila guma, morao si čekati mjesec dana dok ti je netko od starijih ne zakrpa ili kupi eventualno novu", kazala je Ivana.

Danas su trgovine pune svega, igračaka raznih, jeftinijih i skupljih, kojima je jedna stvar zajednička, djeca se njima zabavljaju dan – dva, a onda padaju u zaborav, dok ih se jednom slučajno ne izvuče ili dok roditelji ne odluče da je vrijeme da se to nekome da ili baci u smeće, e u tom trenutku je baš ta igračka super važna.

"Evo moj sin nema što nema, a svako malo izjavi 'meni je dosadno'! Znači, ima tablet, playstation, razne društvene igre, autiće, bagere, kamione..., da ne nabrajam dalje, a on meni kaže da mu je dosadno. Evo recimo izašla je igračka Nado, ajde kupimo je. Pa treba uzet još jednu jer je drugog oblika i boje, pa treba arena za to… Igrao se s tim tjedan, možda dva, i sad samo kupi prašinu. U naše vrijeme nije ni bilo igračaka za kupit, ali nisu nam ni trebale. Sjećam se da sam imala punu kutiju igračkica iz kinder jaja i satima bi se s njima igrala. Neću nikad zaboravit, kad mi je u 3. ili 4. razredu trebao krep papir za likovni, za izrađivati nekakvo cvijeće, majka je obašla pola grada da bi to našla. Danas uđi u bilo koji dućan, i nema čega nema", istaknula je Ivana.

"Mlađi još uvijek nema pojma koja igračka se njemu sviđa u smislu da dođemo u trgovinu pa me vuče za rukav i gnjavi da mu kupim baš tu i tu. Sa starijim je već totalno drugačija priča. On doslovno zna u kojoj trgovini ima igračka koju želi i koja mu se baš jako, jako (njegovim riječima) sviđa i s kojom će se jako puno igrati s prijateljima. I onda dolazi ona ključna izjava: 'Svi moji prijatelji je imaju, trebam i ja jer se inače ne mogu igrati s njima'", rekla je mama Petra pa nastavila:

"Vraćam se opet na svog osmogodišnjaka. Nedavno je bio na rođendanu kod prijatelja u stanu. Na moje pitanje kako je bilo i što su radili 2 i pol sata koliko je trajao rođendan odgovorio mi je da mu je bilo dosadno, osim kad je bila torta. Na moje čuđenje ‘kako dosadno?’, sin mi je lijepo objasnio da su igrali Playstation i da on nije znao pa su mu se čak i rugali. Momentalno sam pošizila. Rugati se jer nema PS ili mobitel, pa kako roditelji odgajaju djecu?!"

Kako su kazale, nekada je bilo dovoljno imati krede u boji i zabavi ne bi bilo kraja.

"Doduše, u naše vrijeme si se mogao igrati vani, bilo je masu djece na ulici, nije bilo toliko prometa i nije bilo straha od ničega. Danas ti dijete ne možeš pustit samo, pogotovo ako živiš bliže gradu, jer je sve puno auta i ljudi koji voze ko luđaci, da ne govorimo da se oko zgrada i nemaju di igrat. Sve je pretvoreno u parkirališta. Moraš u biti ići u parkić, a ja svog sina recimo ne mogu pustit samog", kazuje dalje.

Cjeli tekst pročitajte OVDJE.

Popularni Članci