Marko. Ime koje označava nekoga tko je veliki ratnik ili borac. Takav je bio naš mali Marko iz Letovanića, miljenik nas Tata od prvih dana tragičnog potresa na Banovini. Danas je naš Marko zauvijek sklopio svoje umorne oči. Naš je dobri Marko sada među anđelima, gdje je njegova napaćena duša pronašla svoj mir.

Kida se srce dok ovo pišem, suze se same sljevaju, jer nam je Marko bio puno više od običnog dječaka. Za onaj njegov osmijeh za koji bi se izborio između svih onih cijevčica što su virile iz usta, nosa, iz bljedunjavog lica, dok bi mu Andrija vikao „Đe si Markane legendo“, vrijedilo je onoliko putovati , voziti i ne spavati.

Njegov osmijeh nam je hranio dušu. O njemu bi pričali danima nakon posjeta Banovini. Učio nas je zahvalnosti. Poniznosti. Učio nas je istinskim vrijednostima života. Naš Marko.

Dijete koje smo zatekli onih prvih dana potresa u majčinom krilu i na kisiku, pokraj srušene kuće u nekoj otužnoj kamp kućici, probudilo je najveći motiv i snagu u svima nama da se pomogne njemu i njegovoj obitelji.

Uz pomoć dobrih ljudi i donatora, izgrađena im je kuća, kupljeno je auto da Marko može na terapije, čak smo i kravu Nadalinu kupili za njega, da nam Markiši i njegovom mlađem bratu ne fali mlijeka.

Ova nas je tužna vijest zaista zatekla i rastužila. Naša putovanja na Banovinu više neće biti ista.

Falit će nam onaj zarazni osmijeh tog malog heroja. Faliti će nam onaj pogled pun nade, ushićenja i nevinosti kad bi ga posjetili. Faliti će nam naš dobri Markiša.

Dragi naš Marko, miljeniče naš, u tišini vječnog mira neka te prate naše misli, ljubav i molitve. Banijska praskozorja bez tebe neće biti jednaka.

Već nam fališ ti mali hrabri dječače koji si nas učio da postanemo boljim ljudima.

Dragi Marko, pamtiti ćemo te i zauvijek nositi u srcu. Tvoj osmijeh nikad neće izblijediti.

Vole te tvoje Dubrovačke Tate