Najtoplija jer se pokazala ljudskost na djelu. Naime, u cijeloj Hrvatskoj obični ljudi, pučani, radnici, oni koji su odvajali svoju koricu kruha kako bi je dali onima kojima je potrebnija u rekordno kratkom vremenu su se organizirali. Neki su uplatili novac, neki su donirali potrepštine, a neki su i sami krenuli prema Petrinji i okolnim mjestima kako bi pomogli ljudima, popravljali krovove, donijeli im potrebno ili pružili utjehu i nadu koja im je prijeko potrebna u vremenu koje izgleda beznadno zbog bezbroj razloga. 

Iako prilično udaljeni, i kilometrima, i načinom života, akciji su se priključili i Dubrovčani. Tako se prava rijeka ljudi slijevala prema dvorani u Gospinom polju koji su htjeli pomoći pogođenima potresom u vidu različitih donacija, osnovale su se brojne grupe za pomoć, krenuli su konvoji prema Sisku, Petrinji i okolici, a zanimljivo je i to kako je sve odrađeno besprijekorno. Dubrovačke udruge, pojedinci, organizacije, dubrovački Crveni križ i Caritas odradili su pomoć sinkronizirano i uz veliku suradnju i uvažavanje. Među njima su svakako i oni građani koji su se odlučili uputiti prema Banovini, a koji svoja iskustva iznose za Dubrovački dnevnik. 

SELA SU DOSTA UDALJENA OD CESTA, IDE SE PO BLATU

Nedugo nakon što se dogodio potres, inicijativa 'Ruka pomoći' koju je pokrenuo Denis Pavela krenula je u prikupljanje donacija, da bi se potrepštine dostavile osobno, a dio ekipe koja je išla prema potresom pogođenim područjima bio je i Ante Pavlović. U toj su im misiji pomogli članovi  FA Linđo, Rukometni klub Dubrovnik, Limena glazba Komolac, članovi udruga, branitelji i ostali sugrađani. 

„Bio je veliki pljusak, grad, no išli smo polako, zaustavljali se nekoliko puta i došli do svog cilja te ispunili zacrtano. Išli smo prema Sisku, ciljano, kako bi pomoć zaista stigla u ruke onih kojima je potrebna. Na stadionu NK Metalac dočekali su nas volonteri koji su preuzeli robu kako bi je donirali i u neka mjesta do kojih mi ne možemo lako doći te su se od srca zahvalili svim Dubrovčanima,“ izjavio je Pavlović. 

Ekipa je posjetila i Petrinju gdje su u vozila Crvenog križa i Caritasa iskrcali prikupljene donacije, ali i Glinu gdje su robu iskrcali u zgradu škole koja je oštećena, ali se može koristiti. Tamo su se pripremali i topli obroci za pogođene potresom te se pomoć odvozila u zabačena sela. 

„Po blatu se ide do tih kuća, nema asfalta, a neka sela su dosta udaljena od cesta. Ljudi žive u kamp kućicama, kontejnerima, nije lako u kratkom vremenu sve pokriti, a opasno je i ići ulicama i tko god ide prema gore, trebao bi slijediti upute i preporuke. Puno je ljudi na terenu koji vrijedno rade, a u kolonama sam vidio i dosta vozila iz Njemačke, kombija, veliki je priljev donacija naših sugrađana koji pomažu,“ izjavio je. 

Ekipa je u Sisku posjetila i Konavljanina koji radi kao vojni djelatnik i živi u centru Petrinje, a kontakt je bio dubrovački političar Maro Kristić. Njegova je kuća stradala pa se njegova obitelj, među kojima je i jedno 12-godišnje dijete, preselila u Kutinu. 

„Njegova kuća je praktički za rušenje, otpala je žbuka, instalacije... On je ostao tu i čeka procjenitelje,“ izjavio je Pavlović dodavši kako se u suradnji s FA Linđo iznašao način da se pomogne obitelji Konavljanina. 

NEVJEROJATNO JE DA TI LJUDI U 21. STOLJEĆU NEMAJU INTERNET I DA SU POTPUNO ODSJEČENI

'Ruka pomoći' surađivala je i s Ratkom Galjerom koji je na više punktova organizirao prikupljanje pomoći, a pomogli su mu dobri sugrađani, članovi Badmintonskog kluba Dubrovnik, Maro Kristić... Osobno je donosio potrepštine pogođenima u potresu, no ono što ga je zateklo zapravo ga je duboko emotivno potreslo. Kako kaže, potres je ogolio sve probleme s kojima se nosi tamošnje stanovništvo, a takvo što je u 21. stoljeću nedopustivo. 

„Potres je ukazao na to da država i nadležne institucije ne rade ništa jer je prestrašno kako ti ljudi žive. Prestrašno je da se u jednoj državi koja je članica EU preskače blato, da mi ne možemo doći do tih ljudi kad im želimo pomoći, a ni oni do nas, da djeca koja tu žive nemaju internet u 21. stoljeću. Recimo, pođemo u Majske poljane i prođemo most pa nam onda naknadno javljaju kako smo prešli most koji je nesiguran. Pa se onda ne možemo vratiti, nego lutamo šumama, GPS naravno ne radi jer nema interneta... Uopće, nevjerojatno je da tako nešto postoji u 21. stoljeću, a rezultat je nebrige države i tamošnjih kvazi-načelnika i gradonačelnika koji su vjerojatno nesposobni da vode vlastito kućanstvo, a kamoli neki grad ili općinu,“ kazao je Galjer ne skrivajući nezadovoljstvo. 

Upitna je svakako i poslijeratna obnova razrušenih područja jer su se, kaže Galjer, neke obnovljene kuće srušile kao kule od karata.

„Jedino što je ostalo su stare hrastove kuće koje su izgrađene prije 150, 200 godina i one iz 70-ih, 80-ih godina u državi koja je imala toliko manjkavosti, a čini se kako su se neke norme više poštovale nego danas,“ istaknuo je. Što je najtragičnije, takvih je mjesta u Hrvatskoj puno, a potres je zaista bio zadnji čavao u lijesu. Upravo zato što ne vjeruje institucijama, Galjer je pokrenuo svoju akciju.

„Na svoje sam oči vidio kako volonteri Crvenog križa i Caritasa na terenu ginu i toliko vrijedno rade, ja im skidam kapu. Ali njihovom vodstvu ne vjerujem. Također, puno je onih koji iskorištavaju situaciju i uzimaju, premda im ne treba,“ upozorio je Galjer. Kaže, puno je područja u Hrvatskoj čija je svakodnevica siromaštvo i nebriga države. Na njih treba misliti sve vrijeme, ne samo u slučaju potresa.

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Dubrovački dnevnik petkom.