Novi  ciklus istraživanja nafte i plina u Jadranu jedan je od većih projekata u novijoj hrvatskoj povijesti, a koji će zbog svoje prirode izazvati golem interes javnosti. Kao što to demokracija i nalaže, svatko o tome ima pravo formirati vlastiti stav i zastupati ga, no pritom bi bilo dobro da se taj stav temelji na istinitim i točnim pretpostavkama. Kako je u demokratskom procesu, pa i društvu općenito, uobičajeno da su protivnici nečega glasniji od zagovornika, tako se i posljednjih mjeseci stvara sve jači front protivnika obih investicija. To je legitimno, no pritom se u javnosti pojavljuju neprovjerene, neprecizne ili čak posve netočne informacije. Večernji list donosi analizu deset neistinitih tvrdnji o istraživanju ugljikovodika u Jadranu.

1. 1.       Istraživanje plina je OK, ali ne i istraživanje nafte.

Jedna od osnovnih teza hrvatskih ekoloških aktivista, a koju je u više navrata u svojim javnim istupima izrekla i vodeća hrvatska „zelena“ političarka Mirela Holy, potpuna je besmislica. Naime, nemoguće je istraživati isključivo nalazišta plina, nafte, bilo kojeg drugog ugljikovodičnog energenta. Na temelju snimanja 2D i 3D seizmičkih snimaka, njihove interpretacije i drugih metoda može se procijeniti okvirna vjerojatnost da se u nekoj geološkoj strukturi nalazi određena vrsta ugljikovodičnih spojeva. O kojoj  je vrsti, kojim količinama i koje je kvalitete riječ, nemoguće je utvrditi bez bušenja istražnih bušotina. Dakle, nemoguće je odvojiti istraživanje nafte od istraživanja plina, a u praksi postoje i bezbrojni primjeri gdje su čak i u neposrednoj blizini značajnih ležišta plina pronađena manja satelitska ležišta, kao i obratno.

1. 2.       Rezerve ugljikovodika u Jadranu su zanemarive.

I ova teza često se ponavlja među protivnicima istraživanja ugljikovodika u Jadranu, iako je potpuno neprovjerljiva. Naime, bez provođenja istraživanja nemoguće je sa sigurnošću utvrditi postoje li i kolike su rezerve ugljikovodika u Jadranu. Dakako, na temelju istraživanja i bušenja koja su provedena kroz povijest s poprilično visokim stupnjem sigurnosti može se pretpostaviti kako Hrvatska neće postati nova Saudijska Arabija ili mala Norveška,  no to ne znači da su rezerve zanemarive. Za usporedbu valja naglasiti kako ovog trenutka dokazane rezerve ugljikovodika na znatno bolje istraženoj talijanskoj strani Jadrana iznose oko 3,6 milijardi barela ekvivalenta nafte. U Hrvatskoj je to 240 milijuna barela pa se nameće pitanje koliko je još ležišta na hrvatskoj strani neotkriveno, s obzirom na to da je riječ o praktički istim geološkim strukturama.

1. 3.       Zabranom bušenja Jadran će biti siguran od izljeva nafte.

Neosporno je kako će novi ciklus istraživanja ugljikovodika povećati rizik od izljeva nafte u Jadranu. Ipak, i bez tog ciklusa takav rizik postoji. Samo s talijanske strane Jadrana trenutačno radi 37 proizvodnih naftnih platformi na tri polja, a kroz Jadran godišnje brodskim prometom prođe oko 40 do 50 milijuna tona nafte. Ipak, najveći dio ove nafte koja je prisutna u Jadranu nije pod jurisdikcijom Hrvatske, niti se odvija u hrvatskim vodama, niti joj je krajnja destinacija neka od hrvatskih luka. Utoliko, evidentno je da Hrvatska ima vrlo malo mogućnosti da kontrolira trenutačno rizik izljeva nafte u Jadranu, a jednako je izložena eventualnim posljedicama. Nove bušotine povećat će rizik, ali na način da će Hrvatska kroz vlastito zakonodavstvo i kontrolu imati mogućnost tim rizikom upravljati.

1. 4.       Bušotine i bušeće platforme u ekološkom su smislu objekti najvišeg rizika.

Naftne platforme objektu su zbog kojih se ekološkim aktivistima „diže kosa na glavi“, no i taj imidž nije baš opravdan. Naime, u kolektivnom pamćenju šire javnosti ostala je istražna platforma DeepwaterHorizon čija je eksplozija u Meksičkom zaljevu 2010. godine izazvala najveći izljev nafte u povijesti. Ipak, pažljiviji uvid u statistiku otkriva kako su kalvarije naftnih platformi vrlo rijedak uzrok izljeva nafte. Među 300 najvećih izljeva nafte u povijesti manje od 30 ih potpada pod ovu kategoriju. Najveći broj nesreća bio je posljedica izljeva s tankera i drugih plovila, a ozloglašeni američki supertanker ExxonValdez, koji je 80ih potonuo pokraj obale Aljaske, do katastrofe u Meksičkom zaljevu bio je uvjerljivo najveći incident te vrste. Kako godišnje oko 5000 tankera koji prevoze naftu ulazi u Jadran, a oko 80 posto prometuje cijelom duljinom Jadranskog mora do Trsta, nameće se pitanje bi li smanjenje okolišnog rizika u Jadranu možda trebalo provesti ograničenjem tankerskog prometa, a ne zabranom istraživanja koja se zagovara.

1. 5.       Istraživanje ugljikovodika ne provode zemlje s jakom turističkom industrijom.

Istraživanje nafte i plina logično izaziva nezadovoljstvo i strah kod ljudi koji rade u turističkim djelatnostima, kao i ostalih kojima je čisto more izvor prihoda, primjerice ribarima. Ipak, jednostavno je netočno da turističke zemlje ne provode takva istraživanja. Takvih je primjera diljem svijeta mnogo, no samo na Mediteranu treba naglasiti kako istraživanja u svojim teritorijalnim vodama provode ili planiraju provoditi  Grčka, Italija, Malta, Cipar i Francuska, a Španjolska je nedavno krenula u novi ciklus istraživanja na lokacijama u blizini Balearskog i Kanarskog otočja te u Valencijskom zaljevu – dakle u neposrednoj okolini tamošnjih čuvenih turističkih središta. Dakako, to što rade druge države ne bi samo po sebi trebalo biti argument u korist istraživanja, ali ti primjeri mogu biti dobra osnova za procjenu rizika, odnosno formuliranje metoda kontrole tih rizika.

1. 6.       Mogući prihodi od ugljikovodika beznačajni su u odnosu na rizike.

Costbenefit analize, odnosno procjene potencijalnih koristi i šteta, sve su samo ne egzaktne discipline, no prihodi koje bi hrvatska država, pa i cjelokupno društvo ostvarili na temelju proizvodnje otkrivenih ugljikovodika nipošto nisu beznačajni. Primjerice, prema simulaciji napravljenoj na temelju zakonskog modela podjele prihoda, samo jednim naftnim ili plinskim poljem koje ima rezerve deset milijuna barela ekvivalenta nafte država bi tijekom eksploatacijskog razdoblja trebala uprihoditi oko 600 milijuna eura. Za usporedbu, riječ je o iznosu koji je jednak projiciranom godišnjem prihodu od planiranog uvođenja poreza na nekretnine. Dakako, i potencijalne su štete u slučaju havarije u ponajprije turističkoj industriji velike, no i tu bi trebalo baratati razumnim izračunima, a ne, kako se to često čini, spekulirati s gubitkom cjelokupnog prihoda od turizma, s obzirom na to da čak i najgori mogući izljev nafte na jednoj platformi ne bi ugrozio turizam na cijeloj jadranskoj obali. Dakle, bez realnog proračuna ne može se govoriti o važnosti prihoda.

1. 7.       Potpisani ugovori investitorima bezuvjetno omogućavaju bušenje.

Iako se u domaćoj javnosti već bušenje Jadrana uzima zdravo za gotovo, a i na natječaju su izabrani najbolji ponuđači za ukupno deset istražnih blokova na Jadranu, to nipošto još ne znači da će bušenja biti. Dapače, čak i nakon što budu potpisani ugovori, svaka istražna radnja, pa tako i bušenje, morat će prvo odobriti nadležna hrvatska tijela. Pojednostavljeno rečeno, za svaku bušotinu naftne kompanije morat će provesti studiju utjecaja na okoliš i kroz taj dokument dokazati da će taj utjecaj biti prihvatljiv. Teoretski je čak moguće da nijedna bušotina na kraju ne bude prihvatljiva iz tog aspekta. Ipak, realno to nije za očekivati, bušenja će vjerojatno biti, no uz cijeli niz preduvjeta, sigurnosnih mjera i kontrolnih protokola. Dapače, već strateška procjena utjecaja za okoliš, primjerice, donijela je određenja ograničenja na ukupno šest od sedam istražnih blokova koje je na natječaju dobio konzorcij austrijskog OMV-a i američkog Marathona.

1. 8.       Marathon Oil je 67. najveći zagađivač u SAD-u.

Ova informacija, koja već tjednima kola domaćim medijima, ali koju kao argument koriste i ekološki aktivisti, potpuna je neistina. Naime, na listi zagađivača u SAD-u 67. mjesto uistinu drži tvrtka Marathon, no nije riječ o kompaniji koja bi trebala istraživati ugljikovodike u Hrvatskoj, nego o Marathon Petroleum Corporationu, naftnoj kompaniji specijaliziranoj za “downstream”, dio naftnog biznisa koji već godinama s Marathon Oilom ne dijeli ništa osim imena. Rafinerijski biznis Marathon Petroleuma uistinu spada među velike zagađivače, no ta činjenica uvelike je posljedica same prirode te industrije, s obzirom na to da rafinerije u svim državama svijeta spadaju među najveće zagađivače.

1. 9.       Hrvatska je jeftino prodala svoje resurse, Libija uzima 90 posto naftnih prihoda sebi.

 Rasprave o tome je li Hrvatska odlučila uzeti dovoljno velik dio kolača od istraživanja nafte i plina proteklih su dana opet živnule nakon što su domaći mediji prenijeli priopćenje šefa Medoilgasa svojim dioničarima u kojem se navodi da je tvrtka jeftino došla do resursa u Jadranu. Dakako, teško je zamisliti da bi ijedan čelnik neke kompanije svojim dioničarima pisao kako je nešto preplatio, no je li Hrvatska mogla uzeti više? To se javno zapitao i HDZ-ov energetski ekspert Darko Horvat u emisiji Otvoreno mašući grafikonom u kojem se vidi da Libija sebi ostavlja čak 90 posto prihoda od nafte. U usporedbi s tim, hrvatskih 54 do 60 posto uistinu izgleda malo, no zapravo je riječ o još jednoj manipulaciji. Velike države proizvođači, poput Rusije, Libije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i sličnih, naplaćuju goleme rente jer nude i goleme resurse, s vrlo visokom vjerojatnošću otkrića i često vrlo labave ekološke uvjete. Je li Hrvatska mogla dobiti nekoliko postotaka više ili ne, pitanje o kojem će rasprava trajati vječno, no uspoređivati Hrvatsku s velikim proizvođačima ili OPEC-om, bez obzira na ovdašnje resurse, teški je diletantizam.

1. 10.   Istraživanja treba zaustaviti zbog moguće havarije i izljeva nafte u more.

Ovo je načelni stav koji je jednostavno neopravdano isključiv. Činjenica jest da su se u povijesti događale ekološke katastrofe zbog havarija offshore proizvodnih objekata, no vodeći se isključivo najgorim mogućim scenarijem, faktički svaka industrija u Hrvatskoj mogla bi biti proglašena ekološki neopravdanim rizikom. Primjerice, kao što se danas ekološki aktivisti pozivaju na nesreću u Meksičkom zaljevu, netko bi se mogao referirati na poznatu nesreću u indijskom Bhopalu i na temelju tamošnjih tisuća preminulih zbog izljeva plina iz kemijskog postrojenja tražiti zatvaranje kemijske industrije u Hrvatskoj. Diljem zemlje postoje industrijska postrojenja blizu ili u samim gradskim naseljima. Svaka od njih – u slučaju havarije – opasnost je, ne samo za prirodu, nego i za ljudske živote. Ipak, što da netko predloži zatvaranje tih pogona? Poruka je jasna. Moderan život i gospodarski rast nemogući su bez rizika, no ti rizici moraju biti kontrolirani. Nažalost, sve manje domaćih građana vjeruje da državne institucije koje su za to zadužene uistinu to i znaju činiti. No, to onda nije problem rizika, nego institucija.