To je jedini dan kada se zabranjuje slaviti sveta misna otajstva. Zbog toga što je sveta misa nekrvna žrtva Isusa Krista te je na taj dan sam Isus Krist bio žrtvovan na žrtveniku križa i prinio Ocu sama sebe kao otkupninu za mnoge, tj. krvnu žrtvu, Katolička Crkva taj dan ne slavi misnu žrtvu.

Veliki petak zajedno s Velikim četvrtkom i Velikom subotom čini Vazmeno trodnevlje.

U prijepodnevnim satima se puk obično okuplja u crkvama, kapelicama i drugim mjestima kako bi pobožno molio Križni put. U popodnevnim satima, točnije u 15 sati, kada je Isus izdahnuo na križu, puk se okuplja u crkve na slavljenje obreda Velikoga petka, čitanje Svetoga pisma i navještaj muke sa središnjim tekstom muke Gospodnje iz Evanđelja po Ivanu, na poklon i ljubljenje križa te svetu pričest.

Na taj dan je oltar bez križa, svijećnjaka, cvijeća i oltarnika, što simbolizira kako je s Isusovu ogoljenost, ali i znak povučenosti, tišine, žalosti, nesvečanosti i tuge za umrlim Učiteljem. Đakon ili svećenik prilikom poklona križu najprije otkriva pokriveno raspelo pjevajući: "Evo drvo križa, na kom' je Spas svijeta visio!". Na to narod odgovara: "Dođite, poklonimo se!"

Kod katolika je post obvezan na Veliki petak i to za sve osobe od 18 do 60 godina. Također je za sve katolike starije od 14 godina obvezan i nemrs. Nemrs znači da se u danu ne jede meso, dok post znači da se osoba treba suzdržati od pića i hrane.

U kontinentalnome dijelu Hrvatske se na Veliki petak najčešće jede grah, suho voće, kompoti, štrudle od sira te tijesto s orasima i makom, ali se jede i riba, najčešće šaran i štuka, dok se u Istri, Primorju i Dalmaciji jedu morska riba i plodovi mora.

Na Veliki petak je sve tiho jer se vani ništa ne radi, a posebno se ne radi ako se mora nešto raditi, npr. čekićem i slično.

Među brojnim običajima u hrvatskome narodu su i žudije, čuvari Kristova groba u dalmatinskom tradicijskom običaju uprizorenja događaja oko Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Taj običaj je donio sjemeništarac Ante Gluščević iz talijanskoga Loreta 1857. u svoju župu sv. Ilije u Metkoviću, otkuda se proširio dolinom Neretve, a kasnije i Dalmacijom i Dalmatinskom zagorom. Do kraja 19. stoljeća je ovaj tradicijski običaj raširen po cijeloj Dalmaciji.

Žudije čine 12 stražara predvođenih zapovjednikom, tzv. judom kao trinaestim članom. Najčešće su odjeveni u odore rimskih vojnika, a negdje i u odore mornara ili u narodne nošnje.

Uprizorenje počinje na Veliki četvrtak kada žudije izlaze pred oltar, gdje stražare izmjenjujući se po četvorica sve do Vazmenog bdijenja. Žudijski običaji završavaju na Veliku subotu kada se pjevaju "Gloria" i "Slava Bogu na visini".

Nakon što se ugase sva svjetla, začuje se jak zvuk i uzvik: "Isus je uskrsnuo", nakon čega se ponovo pale sva svjetla, žudije padaju na pod i preplašene pobjegnu, donosi Net.hr.