Tridesetodvogodišnji Boris Bjedov je viši fizioterapeut i slijepa osoba od rođenja. Diplomirao je u Splitu, a tri je godine živio u Zagrebu gdje se između ostalog osposobljavao za samostalan život u glavnom gradu u centru Vinko Bek. Po dolasku u rodni Split uspijeva se zaposliti kao maser u fitness centru Joker gdje je radio tri i pol godine. No, od srpnja pretprošle godine zbog smanjenog obujma posla više nije u radnom odnosu i otada bezuspješno traži drugi. Posao je tražio putem televizije, novina i portala. Na oglase za masera na koje se javljao ili bi odmah dobio odbijenicu, ili tek prazno obećanje: “Kontaktirat ćemo vas za nekoliko dana”. Imao je i neugodno iskustvo s nekoliko prevaranata, koji su mu obećavali posao i ugovarali s njim sastanke, a onda ga ostavili na mjestu dogovora da čeka. No Bjedov nije izgubio optimizam.

“Ima puno poslova koje bih mogao raditi, i ljudi bi mi trebali samo pružiti priliku. Spreman sam raditi bilo što – na pola radnog vremena, na puno radno vrijeme, kako god. Mogu prati čaše u restoranu, raditi kao ispomoć u fast foodu, biti tajnik, samo bi mi trebalo dati priliku i naučiti me. Služim se računalom koje ima govorni čitač ekrana ugrađen u sebi, mogu primati i slati e-mailove, pisati u Wordu, skidati s interneta, služim se Facebookom. A umjesto da radim, sada primam invalidninu u iznosu od 1250 kuna. To je premalo. Majka je prije godinu dana išla u mirovinu, a i otac se sprema, i tužno bi bilo da sad od njih tražim novac. Bilo bi u redu da ja sad njima pomažem, a ne oni meni”, priča nam Bjedov.

“Čovjeka koji ne radi, ljudi sažalijevaju. Naročito ako si invalid. Poslodavci bi mogli uvidjeti da baš zato što sam slijepa osoba, da ću biti marljiviji nego drugi i da ću posao shvaćati ozbiljnije nego drugi”, kaže nam Bjedov koji dobro zna da bi njegov eventualni poslodavac morao uložiti dodatan trud da ga nauči poslu, ali za uzvrat može dobiti marljivog radnika i poticaje od države za zapošljavanje invalidne osobe.

Hrvatska broji oko 92 posto radno sposobnih nezaposlenih invalidnih osoba i gomilu krajnje nepoštenih predrasuda prema njima. Umjesto da se invalidne osobe percipira kao svijetle točke jedne zajednice, primjere strpljivosti, upornosti i pedantnosti, u ovom se društvu od njih radije sklanja pogled.

S koliko god nezaposlenih ljudi u ovih šest kriznih godina pričali, još nikada se nismo susreli s nekim tko s tolikim žarom, tolikom energijom, tolikom upornošću i strpljivošću traži posao, kao što je to ovaj tridesetodvogodišnjak. Skidamo mu kapu, a njegova upornost nam govori da bi njegov budući poslodavac s ovakvim radnikom mogao biti samo na dobitku.

Izvor: Portal STav