ŽRTVE PRIVATIZACIJE Priča o Dubrovkinjama koje su imale odlične poslove, a sada rade za tri tisuće kuna bez pauze
Novinarka Jelena Šimac napravila je za Stav priču o Dubrovkinjama koje su nekada imale dobar posao i dobra primanja, a koje su danas nakon privatizacijske pljačke u Dubrovniku, kako kaže, zarobljene u nižerangiranim ženskim zanimanjima s plaćom ne većom od tri tisuće kuna. Pročitajte što je zapisala.
Pokazao se to kao izrazito težak zadatak – nagovoriti te umorne blagajnice Konzuma da ispričaju svoju tranzicijsku priču 23 godine kasnije. Nisam tražila da to budu blagajnice Konzuma, ali, k’o za vraga, baš tako se namjestilo, kao metafora onoga kroz što smo 20 i koju godinu prolazili -putnici namjernici kroz moju priču, upućivali su me baš tim ženama – blagajnicama Konzuma.
Oko 10 sati ujutro je. Tri kružne grdosije penetrirale su toga jutra u luku Gruž. Svršavanje se očekuje negdje tijekom popodneva. A do tad’ – oderi koliko možeš. Nema pauze, nema idem zapalit’ cigaretu, nema marende.
Dok smo pričale, nije me zapravo ni pogledala.
“Nemojte mene, molim vas. Nemam više što za reći, sve sam rekla. Bolje mi je ‘šutat’”, kaže.
- Ali, samo kratko, gospođo. Ne zanima me ni vaš identitet, ni detalji iz vašeg života. Samo vaše osobno iskustvo u procesu pretvorbe i privatizacije. Znam da ste nekada radili u uglednoj dubrovačkoj firmi, Dubrovkinji, i to na visokorangiranoj poziciji. Znam i da su žene u tim tržišnim pretumbacijama najviše izgubile. Htjela bih napraviti priču o tome – nagovarala sam ju stojeći uz njezinu blagajnu dok su kolege znatiželjno slušale.
- Ne bih, evo zaista ne bih. Niti ne stignem, vidite da imam posla.
- Možda na pauzi?
- Kada? Gužva je, vidite i sami.
- Mogu doći poslije smjene.
- Ne. Evo, zaista ne bih, ne stignem. Odite radije kod gospođe Mare. Ona vam radi u Konzumu na tržnici. Ona će vam biti bolja za tu vašu priču.
No, kod gospođe Mare isti odgovori. Odlazim kući još jednom praznog diktafona.
Starije gospođe koje su nekada radile u dobrostojećim dubrovačkim poduzećima ili hotelima, u Dubrovačkoj banci ili sličnome, a nisu se dobro udale? Eno ih na blagajnama, vječno na nogama. Eno ih u tim istim hotelima, rade kao sobarice. Po apartmanima, rade kao čistačice… Sretnije među njima su se umirovile, iako mnoge nije ni to usrećilo. No, ostale su izgubile u tom kapitalističkom nadmetanju.
Mahom upravo zato što su žene.
U nas je jako bitno i što susjed misli i kako te percipira”, dodaje Andrea Novaković, direktorica DURA-e.
Tečajevi prekavalifikacije
DURA u okviru projekta planira provoditi i tečajeve prekvalifikacije – uglavnom u njegovateljice i dadilje, jer za to postoji najveći interes. “Čak je i veći interes da njegovateljica dođe živjeti kod te osobe. U okviru toga, razmišljali smo i da se povežemo s drugim zavodima za zapošljavanje, napose slavonskim, jer se pokazalo da Slavonci imaju manje problema s preseljenjem, nego Dalmatinci”, dodaje Novaković.
Prekvalifikacijama i edukacijama nezaposlenih i dugotrajno nezaposlenih žena na području Dubrovačko-neretvanske županije bavi se i humanitarna i mirotvorna organizacija DEŠA.
Gledajući profil žena koje su sudjelovale u edukacijama DEŠE može se reći da 70 posto su činile (čine) dugotrajno nezaposlene žene i nezaposlene žene od 40 do 65 godina sa završenom srednjom i osnovnom školom. Ovaj profil žena sudjeluje uglavnom na početnim tečajevima jezika, radionicama informatike, radionicama izrade suvenira, radionicama kreativnih vještina. Ova kategorija želi kakav-takav posao, razmišljaju i o mogućnosti izrade suvenira ili uzgoja voća i povrća.
Deset posto žena su mlađe osobe koje sudjeluju u ekološkim radionicama, naprednim jezicima, web dizajnu, pisanju projekata, ali i u radionicama tkanja, veza te šivanja i krojenja. Ova mlađa skupina želi dodatna znanja koja će im pomoći u karijeri.
Sedamdeset posto žena koje sudjeluju u edukacijama su dugotrajno nezaposlene žene i nezaposlene žene od 40 do 65 godina sa završenom srednjom i osnovnom školom.
Većina polaznica edukacije bi željela posao ili bolji posao. Osnaživanje kroz njihove edukativne programe im je omogućilo ako ne napredovanje u poslu, onda učvršćivanje pozicije na mjestu “stalnog” sezonca. Nakon propadanja velikih firmi poslije rata, ostale su na ulici, te im je dodatno obrazovanje pomoglo u pronalasku posla u turizmu. U kasnim ’90. godinama neke od njih su otišle i u prijevremene mirovine što se opet kod nekih odrazilo na psihu u negativnom smislu, otkrivaju nam u DEŠI.
Tekst u cijelosti pročitajte OVDJE.