Riječ je o tragičnoj ljubavi između Dubravka, stanovnika Dubrave, te Silvije (romanizirano Dubravka), stanovnice Lausa. Kako su dolazili iz različitih dijelova grada njihova ljubav nije bila prihvaćena pa je on završio kao mornar na jedrenjaku dok je nju otac dao u samostan puncjela (klarisa). To je ipak bila privremena mjera jer je otac Silviju namjeravao udati odabravši joj muža; nije joj dopuštao da se zaredi. Kada je do Dubravka došla vijest o udaji njegove voljene kriomice se vratio u grad netom prije vjenčanja donijevši pritom prekrasan biser koji joj je želio darovati.

Kako joj ga nije mogao sam predati našao je jednu staru prosjakinju koja je neometano obilazila i jedan i drugi dio grada. Davno prije su joj sina jedinca u jednoj tuči ubili Romani što je svatko davno bio zaboravio. Međutim, ne i ona. Kad joj je Dubravko dao biser uz plaću i molbu da ga preda Silviji, prosjakinja se odlučila osvetiti Romanima zamotavši biser u okuženu maramu te ga takvog u crkvi potajno davši Silviji. Ubrzo ju je uhvatila vrućica, a onda se razvila bolest koja ju je dokrajčila. Mlada Silvija umrla je na rukama svog Dubravka koji ju je sam položio u grob kraj crkve svetog Petra kako bi joj more pjevalo vječnu pjesmu ljubavi.

Biser nije bio tragičan samo za Silviju već i za njezine roditelje i puno stanovnika tog predjela grada koji je opustio pa su ga zato i nazvali Pustijernom. Međutim, biser je donio i neko dobro jer je otad nestalo netrpeljivosti između stanovnika novog grada te su se počeli miješati. Tako se kasnije i Dubravko oženio sestrom nesuđenog Silvaninog muža, Romankom Agnezijom.

Izvor: blog silvanaurbs.blog.hr „Legenda o Pustjerni“, preuzeto s Facebook stranice Dubrovačka Republika.