Lavovski se borila do samoga kraja s opakom bolešću, baš onako kako je to radila u poslu i životu. Vječni borac, bez dlake na jeziku onda kad joj nešto zasmeta. Istovremeno, vječni optimist, zaljubljenik u Dubrovnik i sve što čini ovaj Grad i njegove ljude. Rijetko je tko volio život kao Marijana. Rijetko je tko tako volio Dubrovnik. 

Teško je danas zamisliti Stradun bez Marijane. Nasmijane, s mikrofonom u ruci. U poslu, na Sponzi, na bini ispred sv. Vlaha, na nekoj od taraca gradskih kafića. Teško je zamisliti Dubrovnik bez ljudi koji su disali s njim, onako kako je to radila Marijana. Baš zato, sjećanje na takve ljude živi vječno kao što je vječan i ovaj Grad. Zbog ljudi radi kojih je i on to što jest. 

Adio draga Marijana, do sljedećeg susreta. I nebo je noćas plakalo...

Shrvani od boli izražavamo sućut obitelji, kolegama i prijateljima u ovim teškim trenucima. 

Redakcija Dubrovačkog dnevnika