“Nisam ja nju regalao, već je gospar Željko Ćatić prepoznao vrijednost i spasio me da je ne moram uništiti jer sam došao do kraja, nisam više imao sredstava ni godina. Sretan je kraj, nadamo se da će opet doći u Porat, kao nova, restaurirana i kako treba izgledati. Uživao sam na njoj jedno 20 godina i radio dosta oko nje, bilo je posla velikoga, ali na kraju nisam više mogao“, objasnio je Kapidžić.

„Uživao sam s barkom, svaki dan sam bio na moru, jedrio i ribao, a uživao sam je i popravljati, to mi nije bilo teško, to je lijepi posao. Vežu me za nju lijepe uspomene, ali ipak mi je sad malo tuga što više ne mogu, što nije više moja. Kao da si dao staro čeljade u starački dom“, dodao je Kapidžić.

Naglasio je da je sretan jer će zahvaljujući Dubrovačkim muzejima barka doživjeti lijepu sudbinu.

Restaurator tehničar za drvo Dubrovačkih muzeja Željko Ćatić kazao je da je ljubitelj pomorske baštine i da sam u vlasništvu ima drvene barke te da zna Enija Kapidžića iz Porta.

„Vidio sam da se sve teže nosi s tim obavezama jer treba svaki dan održavati barku, a kad se izvuče na godišnji remont radi se o 20-ak dana intenzivnog rada na drvu i tako svake godine. Gospar Enijo je nekako posustao, a ja sam pomislio da bi Dubrovački muzeji mogli pomoći. Pristao je pokloniti barku“, ispričao je kako je teklo sve Ćatić.

„Sama konstrukcija barke je od murve, oplata je rađena od bora. Trenutno radimo na izradi projekta njegove obnove, treba sve po pravilima struke. Ne može se raditi u Dubrovniku jer u gradu trenutno nemamo brodograditelja, tako da će se najvjerojatnije raditi sjevernije od nas. Stupili smo u kontakt s restauratorima na Murteru, u Zadru, Sukošanu… Prikupljamo ponude, pa ćemo vidjeti kako dalje“, dodao je Ćatić.

Kazao je i da je barka građena 1927. u stonskoj luci u obiteljskom brodogradilištu Dužević.

„Bila je još u dvije obitelji. Bila je ribarska barka, služila za ribanje plave ribe. Nalazila se u mjestu Brijesta, služila je još za prijevoz drva za ogrjev s Pelješca u Neretvu, a iz Neretve se prenosilo sijeno za stoku na Pelješcu. Znala je prenositi dvije tone drva ili po 200 bala sijena. Nije imala pogonski motor, bila je na jedra sve do pedesetih godina. Prvi povijesni papiri su u Kapetaniji iz 1940-ih. Othranila je mnoge obitelji, školovala djecu, bila je nositelj života. Duga je sedam i po metara, a širine je otprilike dva metra“, kazao je Ćatić.