Noć je spustila rolete i zatamnila Grušku luku. Turističko ludilo brojnih uplovljavanja i isplovljavanja praćeno povicima nervoznih skipera i umjetnim osmijesima gostiju ispred selfie-štapova napokon je utihnulo. Sada, pod okriljem noći, glavnu ulogu 'muvinga' u Gruškoj luci preuzima nekolicina okolnih stanara, koji dolaze ribati s doka. Neće vam to reći, ali njima nije cilj uloviti morske stanovnike, nego liječiti anksioznost i depresiju. Zato su jako tihi, kao da se srame da će netko otkriti zbog čega su tu.

Ipak na glavnom mulu Gruške luke vrlo je živo. Nekoliko kombija, ili bolje rečeno manjih kamiona izmjenjuje se ispred dvaju koča pazeći da ne nagaze na ljude koji se cjenjkaju. Tu su vlasnici i zaposlenici dubrovačkih restorana, domaći Dubrovčani, ali i stranci -  svi oni znatiželjno gledaju koju je ribu kočarica Orka ovoga puta lišila njihova puta na Zemlji.

Vlasnik Orke Dinko Cvjetović nam kaže kako otprilike 30 posto ribe koju uhvate ide na dubrovačku ribarnicu. Ostalo se odmah proda restoranima, hotelima, ali i u veleprodaji diljem Hrvatske, sve do Istre.

-Sve jasno ovisi o dogovoru oko cijene. Nažalost, u Hrvatskoj ne postoji burza ribe, gdje bi se dobila prava tržišna cijena, kao što je to slučaj diljem Italije. To je veliki problem hrvatskog ribarstva. Bilo je nekih pokušaja da se to uvede i u Hrvatskoj, ali zbog politike su propali. Stoga su ribari prepušteni sami sebi, da se snalaze i distribuiraju ribu kako god znaju i umiju. Tako smo i mi prokopali svoje kanale, koji sada funkcioniraju. Nije lako, ali borimo se – kaže Cvjetović koji ističe kako Dubrovčani često nisu svjesni koliko kvalitetnu ribu konzumiraju.

-Ta riba je stara svega nekoliko sati. Vidite kada je došla u Grušku luku, a već ujutro je u prodaji. Takvu privilegiju kakvu imaju Dubrovčani, možda ima jedan posto svjetskog stanovništva. Recimo na sjeveru Europe oni ribaju nekoliko mjeseci prije povratka u luku. Raduje da sve više mladih to prepoznaje, pa počinju dolaziti na tržnicu i ribarnicu u sve većem broju – kaže Cvjetović.

Članovi posade Orka: Danijel Takač, Johny Stjepović i Miro Jezerčić 

Iako potražnja za ribom raste, s druge strane, broj ribara u Dubrovniku i okolici stalno opada što je i rezultat politike EU. Naime, EU aktivno provodi politiku scrapinga, odnosna smanjenja kvote brodova, kako bi se obnovio riblji fond. To funkcionira po načelu da se uništi ribarski brod i oprema uz pristojnu naknadu. Prvi krug scrapinga u Hrvatskoj je gotov, a uskoro se očekuje novi, u kojem bi, prema predviđanjima, čak 30 koča i plivarica moglo obustaviti svoj rad. Također predviđa se da će zbog te mjere biti ulovljeno 80 tona kozica manje nego inače. Dinko Cvjetović sa svoje dvije koče jedini je veliki ribar iz Dubrovnika. Ne postoji nijedna druga koča, niti plivarica s dubrovačkim oznakama. One koje se mogu vidjeti u južnom akvatoriju dolaze iz drugih dijelova Hrvatske. Cvjetović kaže kako trenutna situacija u ribarstvu nije loša, posebno zbog svjetskog pada cijene nafte.

-Ribarima je nafta glavni, odnosno najveći trošak u poslovanju, koji iznosi više od 50 posto ukupnog troška. Prije dvije godine cijena plavog dizela je bila oko 6 kuna, a sada je 3 kune (bez PDV-a), što je pad za 50 posto. Politika scrapinga koju provodi EU, odnosno smanjenje broja ribara dovest će do povećanja cijene ribe, pa mislim da onim ribarima koji uspiju preživjeti budućnost neće biti loša. Moram naglasiti da taj scraping nije obaveza, nego EU izdašno nudi tu mogućnost, pa dio ribara prestaje raditi ovaj posao, te se pokušavaju pronaći u nekoj drugoj branši za koju smatraju da je lakša za rad – optimističan je Cvjetović koji naglašava da je ribarstvo oduvijek bio težak i mukotrpan posao, a takav će i dalje biti.

EU je što se tiče prevelikog izlovljavanja učinila pozitivne korake, ali s druge strane, ribarima je jako zakomplicirala život u sferi birokracije.

-Užasno je koliko imamo papira na dnevnoj bazi. EU svoje zakone donosi temeljem iskustava ribara sa Sjevernog mora, koji su nekoliko mjeseci na moru, a onda jednom dođu u luku, i ispunjaju papire. A mi dolazimo svaku večer, pa stalno moramo muku mučit s birokracijom, koja je, moram to reći, besmislena - priča nam ovaj dubrovački ribar.

Dinko Cvjetović s grdobinom od 30 kilograma

Često se u javnosti govori kako se u rijetko kojem dubrovačkom restoranu može konzumirati svježa divlja riba. Stoga ga pitamo koji sve restorani kod njega kupuju morske delikatese.

-Restoran Proto prije svega. Pa restorani Leut, Gverović, Vimbula, Glorijet, Moby Dick, Hotel Dalmacija u Cavtatu… ne mogu se sad svih sjetiti. Mi tim restoranima uredno dostavljamo ribu i vodimo računa o njihovim potrebama. Mogu reći da raste potražnja u restoranima za kvalitetnom svježom ribom – objašnjava.

A što je s tim famoznim ribljim fondom? U Dubrovniku je godinama na snazi mit da od Domovinskog rata, kada si ribu mogao uhvatiti nosom, pa do danas je napravljen toliki masakr, da ribu moraš tražiti povećalom. Tko može na to pitanje bolje odgovoriti od najvećeg dubrovačkog ribara?

-Istina je da je u ratu bilo nevjerojatno puno ribe. To su bili ulovi za pamćenje, jastozi, škrpine, vrnuti… Iako su bombe padale u Rijeku, Gruž, oko Lokruma, riba nije bježala. Vrnuta se godinama ne može vidjeti u Dubrovniku. Zašto je to tako? Riba je nestala u priobalnom području, otprilike milju od kopna, a krivac je turistička ekspanzija i zagađenje koje je s njom došlo. Možda mi mislimo da je naše more čisto, ali to nije istina. Puno je fekalija, a riba od šporkece bježi. Laž je da je riba izlovljena i prelovljena. Naše koče ribaju na 10, 12 milja od obale i tamo ribe itekako ima. Nema je u kraju – objašnjava Dinko.

Pa kako onda institucije koje mjere kvalitetu mora neprekidno ističu kako je vrhunske kakvoće?

-Neću ulaziti u njihov posao, niti to komentirati. Vi ste me pitali zašto nema ribe u priobalju, a ja vam kažem da je glavni i isključivi krivac prljavo more. Recimo, u Koločepskom kanalu svojedobno su se obnovile školjke, ali čim su proradili Vrtovi sunca, nestale su i školjke. Također ribi smeta i što se povećava temperatura mora, ali to je zanemarivo u odnosu na prljavost – ističe Cvjetović.

Danijel Takač s lijepim primjerkom gruja od 16,5 kilograma

Što kaže na ideju zatvaranja određenih zona za ribanje, kako bi se povećala populacija pojedine ribe? Primjerice, na šest mjeseci se zatvori zona između Molunta i Mljeta, pa se tu dozvoli, a zatvori se područje između Mljeta i Korčule.

-To ne bi bilo loše kada bi se temeljilo na znanstvenim studijama o mriješćenju ribe. Ako bi to bila neka politička odluka, onda to nema smisla – naglašava vlasnik dva broda od 26 metara.

Kao i brojne druge djelatnosti u Dubrovniku, ni njemu nije lako pronaći radnu snagu.

-Ovaj posao jako je kompleksan, a ljudi zaista moraju biti stručni. Treba imati znanja iz navigacije, razumjeti se u tehnologiju i elektroniku. Velika je odgovornost na posadi, jer brod poteže mreže iza sebe na udaljenosti od preko tisuću metara, pa sve do dubine od 600 metara. Jako uzak krug ljudi u Dubrovniku to zna, može i želi radit, a ovi što rade mogu lijepo zaraditi. Pošteno je što se dobije postotak i od ulovljene ribe – zaključuje najveći dubrovački ribar.

A kao i drugi pomorski poslovi, ni ovaj nije nimalo lagan. Posada Orke broji tri člana posade Mira Jezerčića, Danijela Takača i Juricu Stjepovića Johnyja. Svako jutro na more isplovljavaju u 3 ujutro, a u luku se vraćaju u 10 i pol navečer. Na prvu izgleda brutalno puno, ali nam Johny objašnjava da nije tako crno kako se čini.

-Nije da se toliko puno radi. Isplovimo oko 3 ujutro, bacimo mreže do 6, a onda odemo spavati. Kasnije ih pokupimo, pa ih opet bacimo, pa je opet odmor, i na kraju kada ih izvadimo, idemo prema luci – objašnjava Johny, koji kaže da se radi 14 dana u komadu, a onda se ima 7 dana odmora.

-Uskoro će i lovostaj, od 15. rujna do 15. listopada, pa ćemo se i tada odmoriti. Orka sveukupno isplovi 200 i kusur dana godišnje. Ostatak ne može ili radi lovostaja ili radi lošeg vremena – otkriva nam ovaj dobro raspoloženi i nasmijani član posade, koji ne izgleda nimalo umorno.

Već se svega nagledao u svojoj ribarskoj karijeri, od ulovljenih morskih pasa od četiri metra (neopasnih za ljude) do ulovljenih ogromnih bomba iz Drugog svjetskog rata.

-Nikad nije dosadno – smije se dodajući kako su prije koji dan uhitili grdobinu od preko 30 kilograma.

Na kapetanu broda Miru Jezerčiću najveća je odgovornost, posebno kada su komplicirani vremenski uvjeti. A nekad odradi i posao za koji nije plaćen.

-Tu i tamo javimo policiji kada koji talijanski ribarski brod uplovi u naše more – smije se Jezerčić.

Upravo jučer, kada smo radili ovu priču, jedan Talijan je 'pao' u hrvatskim vodama i policija ga je odvela na Vis. Suprotno uvriježenom mišljenju o sporim brodovima hrvatske policije, Jezerčić kaže kako to nije istina, te da oni za svega dvadesetak minuta dođu iz Gruža na lokaciju desetak milja od Molunta.

Da, zaista na ovom poslu nikada nije dosadno. Vesela ekipa odmorit će na trenutak, zapaliti zasluženu cigaretu, popiti lagani ljetni gemišt, pa sve opet ispočetka.

Miro će Danielu i Jurici reći da je uskoro vrijeme za polazak, u skroz gluhonijemo doba  - puno prije nego li noć podigne rolete s dana i prepusti mjesto turističkoj psihijatriji, glavnom krivcu zbog kojeg posada Orke mora ploviti daleko od obale, jer osim cipolaša-fekalaša, malo što se može pronaći u kraju.

Maro Marušić