" KAD U ISTOJ OBITELJI IMAŠ I "USTAŠU" I PARTIZANA 

Moj je djed bio partizan. Umro je od upale pluća u ratu, 8. ožujka 1944., u Drnišu. Tada je upala pluća bila smrtna bolest, pogotovo za vojnika u šumi. Nekoliko mjeseci kasnije partizani su oslobodili Dubrovnik – i strijeljali njegovog rođenog brata, pod optužbom da je ustaša. Lažnom optužbom.

Nacionalizirali su imovinu obitelji, a moj je otac odrastao s etiketom “ustaško dijete”. Zbog toga je u bivšoj državi trpio poniženja i zlostavljanja. I postao nacionalist – iako mu je otac bio partizan. Ne zato što je mrzio druge, nego zato što je bio povrijeđen, ponižen, obilježen nečim što nije učinio ni on, ni onaj kojeg su strijeljali pod lažnom optužbom.

Kao mlađa to nisam razumjela. Kako netko nevin može stradati, kako netko nevin može tako ispaštati?

A onda je došao naš rat, Domovinski rat. I svojim očima sam vidjela ono što prije nisam mogla pojmiti: koliko u vihoru rata ljudski život malo vrijedi. Koliko malo treba da te netko lažno optuži da izgubiš život, imovinu, sve što imaš. Koliko brzo granica između žrtve i “krive osobe” postane stvar nečije priče, a ne istine.

Zbog toga danas znam dvije stvari istodobno:

– u svakom ratu mogući su zločini, na svakoj strani, u svakoj državi postoje nepravde, a u nekim državama postoji represija, ograničavanje slobode, politički zatvorenici

– ali isto tako znam da postoje režimi koji su civilizacijska sramota već u svojoj ideji, jer su usmjereni protiv ljudi samo zato što su druge vjere ili nacije. Takav je bio ustaški režim. To nije “jedna od strana u ratu”, to je bila zločinačka ideologija.

Između ta dva iskustva – partizana i lažno optuženog brata, “ustaškog djeteta” i Domovinskog rata – živim i ja. I možda baš zato ne mogu pristati na jednostavne priče, na etikete, na vječni nastavak rata naših djedova.

Danas u Hrvatskoj gledamo kako se sve ponovno pokušava svesti na ustaše i partizane.

Dok se prepiremo oko simbola, svjedočimo porastu govora mržnje, prijetnji i fizičkih napada. Na manjine, na političke protivnike, na novinare, na ljude koji se usude reći “ne” nasilju. Prijetnje pred vratima, napadi na kulturne programe, revizionizam, navijačko urlanje koje se naziva “domoljubljem”.

Umorna sam od toga da se svaka rasprava pretvara u navijački derbi: naši protiv njihovih, crni protiv crvenih, “komunjare” protiv “ustaša”. Umorna sam od logike po kojoj, ako si protiv fašizma i nasilja, automatski bivaš proglašen “jugonostalgičarom” ili “neprijateljem države”.

Ja nisam ni ustaša ni partizan, ni “naša” ni “njihova”. Ja sam građanka ove zemlje.

Ne pristajem ni na kakav fašizam, ni na bilo kakvo nasilje – bilo s ulice, bilo iz institucija. Ali isto tako ne pristajem ni na mržnju prema ljudima s konzervativnim vrijednostima, prema vjernicima, prema bilo kome tko drugačije misli.

Mržnjom se na mržnju ne ide.

Vjerujem u Hrvatsku kao pristojnu, građansku, europsku državu u kojoj su važnije vrijednosti od rovova i etiketa:

- poštovanje

- vladavina prava

- sigurnost za sve

- dostojanstvo svakog čovjeka, bez obzira na ime, naciju, vjeru ili ljubav

Ekstremisti su glasni, ali oni su manjina. Prava opasnost je u tihoj većini koja šuti.

Mnoge su države bile uvjerene da im se ne može dogoditi klizanje u nazadnjaštvo. Mislile su da su godine progresivnog razvoja i borbe za ljudska prava zauvijek osvojene. Pa su se jednog dana probudile u društvu u kojem se opet bojiš reći što misliš, u kojem manjine ponovno postaju meta, u kojem se “normalizira” ono što je jučer bilo nezamislivo.

Ništa od onoga što smatramo zagarantiranim nije vječno, ako ga ne branimo.

Zato ovaj status nije poziv na lov na “ustaše” niti na mržnju prema “ ekstremnoj desnici”. Ovo je poziv svima koji žele budućnost slobodnu od fašizma, nasilja i zastrašivanja da dignu glas – mirno, ali jasno.

Da to učine:

- u sebi, tako da ne relativiziramo nasilje

- u razgovoru sa susjedom, prijateljima, obitelji

- na poslu, u školi, na fakultetu

- na prosvjedima ako osjećaju da žele

- na izborima, kroz ono što podržavamo i ono što odbijamo

Da ne tražimo izgovore za nasilnike.

Da ne šutimo kada se nekoga vrijeđa zbog imena, prezimena, vjere, nacije ili seksualne orijentacije.

Da razumijemo da je antifašizam prije svega civilizacijska crta: “nitko ne smije biti progonjen zato što jest to što jest”.

Da, bit će etiketa, bit će podsmjehivanja, bit će pokušaja da nas opet uguraju u stare kutije: “ustaše”, “partizani”, “jugonostalgičari”, “izdajnici”.

Da, bit će i straha. Ali strah je privremen. Posljedice šutnje mogu biti trajne.

Ne smijemo se bojati dok se borimo za slobodu – opet i ponovno, i koliko god puta treba.

Jer tako se domovina voli.

Domovina se ne voli time što mrzimo tuđe, nego time što štitimo svakoga tko je slabiji i ugrožen.

Domovina se ne voli urlanjem i prijetnjama, nego tihom, tvrdoglavom hrabrošću običnih ljudi koji kažu:

“Ne, u moje ime nećete širiti mržnju. Ne, u moje ime nećete zastrašivati druge."

Ovo nije borba za prošlost, nego borba za budućnost naše djece.

Hoće li živjeti u zemlji straha ili u zemlji slobodnih, ravnopravnih ljudi – ovisi i o tome što svatko od nas danas šuti ili govori", napisala je Knežević.