Njenu objavu prenosimo u cijelosti: 

"Žao mi je zbog zabrane pjesme, ali razumijem logiku iza toga — i mislim da je korisno objasniti je. Jer ovdje nije stvar u jednoj pjesmi, nego u tome kako društva održavaju granice normalnog: gdje prestaje navijanje, a gdje počinje normalizacija poruka i simbola koji su kroz povijest bili uvod u isključivost i nasilje.

Da odmah kažem: razumijem emociju. Mnogima takve pjesme nisu “politika”, nego sjećanje, identitet, zajedništvo, podsjetnik na rat i na ono što smo preživjeli. Razumijem i potrebu ljudi da se u sportu ispuca naboj i ponos. I baš zato mi nije drago kad se nešto “naše” makne ili zabrani — jer znam da to mnogima zvuči kao pljuska.

Ali istovremeno, razumijem i drugu stranu: organizatori velikih međunarodnih događaja ne mogu mjeriti naše traume i naše interpretacije, nego su prvenstveno orjentirani da čuvaju javni prostor od onoga što se u Europi vrlo jasno smatra opasnom simbolikom. A Europa je na to posebno osjetljiva ne zato što je fina i moralno savršena, nego zato što je jednom (i ne tako davno) platila cijenu do kraja.

Nije problem “domoljublje” — problem je kontekst i legitimitet.

Ovdje je ključno shvatiti jednu stvar: u javnom prostoru nije isto je li nešto privatni ukus ili je nešto pušteno/odobreno na službenom razglasu, na velikoj manifestaciji, pred kamerama, kao dio “normalnog” programa.

Ne zato što bi pjesma sama po sebi nužno bila “fašistička”, nego zato što u realnosti ljudi ne odvajaju pjesmu od konteksta: izvođača, scene, publike, simbola koji se uz to GODINAMA LIJEPE i načina na koji se sve to KORISTI u društvenim SUKOBIMA.

I tu dolazimo do važnog pojma: legitimitet. Kad nešto dobije prostor u mainstreamu, dio ljudi to ne čita kao “pustili su pjesmu”. Čitaju:

“to je društveno prihvatljivo, to je odobreno, to je dio identiteta koji se slavi.”

A to je moćan signal — puno moćniji od onoga što mi mislimo.

Zašto se takve stvari ograničavaju?

Ovo je dio koji se često preskače pa ostanemo na razini “cenzura!” ili “mržnja prema Hrvatskoj!” — a zapravo postoje vrlo racionalni razlozi zašto ozbiljna društva postavljaju granice:

(a) Ljudi se ravnaju po normama više nego po uvjerenjima.

Većina nas nije “ideološki čista”. Većina nas se ponaša prema tome što osjeća da je normalno, dopušteno i poželjno. Norme nisu samo pravila na papiru — norme su atmosfera. A atmosfera se stvara ponavljanjem: na stadionima, u medijima, u navijačkim ritualima, u školi, u kafani.

Kad se granica pomakne “samo malo”, društvo dobije poruku: “u redu je”.

(b) Ekstremi nisu većina — ali su glasni i guraju granice.

U gotovo svakom društvu postoji manja skupina ljudi koja živi od konflikta, od provokacije i od agresije. Kad dobiju dojam da su “zaštićeni” ili da imaju vjetar u leđa, postaju glasniji. A onda se događa tipični efekt: normalni ljudi se povuku jer im se ne da svađati s onima koji viču i prijete.

I tako nastane izobličenje: ekstrem izgleda kao “narod”, a normalni izgledaju kao “šutljiva manjina”. Ne zato što ekstrem ima više argumenata, nego zato što ima više drskosti i više energije za nametanje.

(c) “Opasan govor” nije isto što i uvreda.

Nije svaka gruba riječ “fašizam”. Ali postoje simboli i poruke koje povijesno nose element zastrašivanja i isključivanja. I kad se takve stvari normaliziraju, one djeluju kao ohrabrenje onima koji već imaju poriv da nekog proglase manje vrijednim, manje “našim”, manje čovjekom.

To ne znači da će jedna pjesma sutra izazvati nasilje. To znači nešto puno prizemnije: stvara se klima u kojoj je sve lakše — lakše vrijeđati, lakše prijetiti, lakše dehumanizirati, lakše opravdati.

“Za dom spremni” i zašto to ne može biti “neutralno”?

Tu dolazimo do najteže točke, jer znam da dio ljudi taj pozdrav doživljava kroz Domovinski rat i vlastito iskustvo. Ja to ne negiram kao emociju. Ali emocija ne briše povijesno značenje.

“Za dom spremni” je povijesno vezan uz NDH i ustaški režim. I koliko god netko danas pokušavao reći “meni to znači nešto drugo”, izvan našeg mikro-konteksta poruka je jasna: to je simbol ideologije koja je išla na progon i zločin.

Tu je i naša domaća zbrka: mi smo godinama imali mlake i neujednačene poruke institucija, pa se stvorila siva zona u kojoj svatko uzima što mu paše. Ali međunarodno — i to treba reći pošteno — taj simbol ne prolazi kao emocija vezana za onu našu “drugu stranu medalje”, nego kao crvena zastava.

I sad dolazimo do ključne rečenice:

društvo koje dopušta normalizaciju takvih simbola, s vremenom postaje društvo u kojem se ekstremisti osjećaju sve sigurnije.

Thompson kao fenomen: nije poanta “tko ga sluša”, nego što se kroz njega legitimira

Meni je važno reći i ovo jer ne želim vrijeđati ljude: činjenica da netko sluša Thompsona ne znači automatski da je fašist ili zlonamjeran. To je prejednostavno, i netočno.

Ali problem je u tome što se godinama uz taj fenomen lijepi cijeli paket: koketiranje sa simbolima, relativizacije, publika u kojoj se takva ikonografija redovito pojavljuje, i šira politička igra u kojoj je to često korisno — jer polarizira, mobilizira, diže emociju, vraća nas u rovove.

A kad društvo ostane bez ozbiljnog odgoja i obrazovanja o simbolima, mladi vrlo lako upadnu u to ne zato što su zli, nego zato što traže identitet, pripadanje, “nešto snažno”, neku priču koja ih nosi. Ako im mi ne damo zrelu priču o domoljublju, uzet će onu koja je najglasnija.

Ratna trauma i mitologija: kako nastaju “svete priče” koje se onda zloupotrebljavaju

Mi smo kao društvo još uvijek ranjeni. I tu je važno biti pažljiv, ali i iskren: nakon rata društva često trebaju jednostavne priče. To pomaže preživjeti, ali može postati opasno kad te priče postanu nedodirljive i kad se kroz njih počnu provlačiti simboli koji nas vraćaju unatrag.

To ne znači da treba pljuvati branitelje ili omalovažavati rat. Naprotiv. To znači da je potrebno odvojiti čast i hrabrost od ikonografije koja s time nema veze — ili, još gore, koja nas veže uz najgori dio povijesti.

“Je li to cenzura?” — nije isto država i javni događaj

Sloboda govora nije isto što i pravo da se bilo što emitira na bilo kojem službenom prostoru. Privatno možeš slušati što želiš. Ali organizatori javnih događaja imaju pravo (i odgovornost) postaviti standarde: što će se povezati s njihovim brendom i vrijednostima, što će se puštati pred publikom, što će postati “službena atmosfera”.

To nije savršen sustav, ali je razumno: kad pustiš nešto u javni prostor, ne upravljaš više samo glazbom — upravljaš signalom.

Zašto ovo povezujem s današnjim svijetom i “klizanjem normi”

Ovo je šira lekcija, ne samo hrvatska. Mi danas živimo u vremenu kad sve više lidera i javnih figura testira granice: što se smije reći, što se smije napraviti, koliko se može gaziti institucije, koliko se može ponižavati “druge”.

Tu mi je Trump samo jedan primjer šire pojave: kad moćni ljudi javno pomiču granice, to se spušta nizvodno. Ljudi dobiju osjećaj: “ako oni mogu, možemo i mi.” A kad se takve stvari normaliziraju, društvo se brzo krene raspadati na plemena i strah.

Zato postoje “dosadne” konvencije, pravila, protokoli i osjetljivost oko simbola. Da, ponekad zvuče birokratski. Ali u suštini su zaštitni mehanizmi. I povijest pokazuje da kad ih se potpuno ismije i odbaci — cijena bude strašna.

Domoljublje bez NDH simbolike je jače, ne slabije

Dakle, da završim tamo gdje sam počela: žao mi je kad se “naše” makne. Razumijem osjećaj nepravde i osjećaj da nas netko ne razumije.

Ali ako hoćemo biti ozbiljni prema sebi i prema djeci koju odgajamo, moramo moći reći ovo bez histerije:

- možemo voljeti Hrvatsku bez pozdrava i simbola vezanih uz NDH,

- možemo slaviti Domovinski rat bez koketiranja s ikonografijom koja u Europi s razlogom pali alarme,

- možemo graditi identitet koji nije protiv nekoga, nego za nešto: dostojanstvo, slobodu, poštovanje, pravnu državu, susjedstvo bez mržnje.

I možda je baš to prava mjera domoljublja: da nam je Hrvatska dovoljno vrijedna da je ne trujemo simbolima koji su u prošlosti bili uvod u progon i nasilje."