Prošlo je otad više od 30 godina, no vazda se oko tog prvog desetog nad gradom nadvije nekakav tamni oblak. Sjećanja su još živa, a rane još nisu potpuno zarasle. Pitanje je i mogu li ikada. Prodorni zvukovi granata iz okolice. Raketiranje na Srđu. Prve žrtve. Prvi ugasli životi. Strepnja. Neizvjesnost. Nevjerica. Strah. 

Rat, ta poguba ljudske naravi, uzela je Gradu, okolici, njegovim stanovnicima puno. Nekima je uzela bezbrižno djetinjstvo. Nekima je uzela mladost i perspektivu. Nekima je uzela živote i oni su platili najveću cijenu. Oni i njihove obitelji. 

Dubrovački dnevnik već godinama priprema napise i priloge vezane uz ratna događanja 1991. godine, ali i kasnijih godina, ne kako bi se mrzilo ili zamjeralo nego kako bi vječno živjelo sjećanje na patnju, ali i herojstvo, snagu, ponos koju je živio Grad i njegovi stanovnici, njegova djeca, njegova mladost, svi oni koji su bili i koji jesu živi svjedoci tog vremena. Jednog dana, njih više neće biti, ali će ostati dokumenti, filmovi, fotografije i ta pisana riječ koja pokazuju svu nakaradnost rata i koja poručuje onima koji ostaju i koji, vjerujemo, neće ratovati – netko je dao svoj život da bi Grad stajao tu.  

U moru tih napisa, priča i priloga, Dubrovački dnevnik je razgovarao s brojnim braniteljima, civilima, svjedocima vremena. Iščitavali smo dokumente, objavljivali nikad objavljene poruke, donosili ispovijesti, zanimljivosti, činjenice, pisali o herojima i žrtvama tog vremena, o napadu, o obrani… Ovaj put donosimo razgovor koji je posvećen onima koji su izgubili najviše i najvrjednije, a to su roditelji poginulih branitelja. 

'TREBA ŽIVJETI S TIM KRIŽEM'

 „Mi smo jedna udruga koja je tiha, mirna i tužna. Jer da nismo tužni, ne bismo bili normalni. A uz to smo i ponosni jer smo imali takve sinove koji su stali na branik domovine i dali svoje živote kako bismo živjeli slobodno“, govori nam predsjednik Udruge roditelja hrvatskih branitelja poginulih u Domovinskom ratu Dubrovnik, Vide Prce. 

On je 10. srpnja 1992. godine ostao bez svog sina Miha koji je život izgubio kao pripadnik 163. brigade HV-a, prilikom izvršenja borbene zadaće u zaleđu Osojnika. 

„Moj sin je tada imao 19 godina, jedan mjesec i pet dana. Bio je u topničkoj ratnoj diviziji 163. godine, ali su bili u kombinaciji sa splitskom, 104. brigadom, bilo je kombinirano odjeljenje. Oni su bili u bunkeru, ali koliko sam vidio kasnije, taj objekt nije bio dobro zaštićen. Tu su samo na nekakve kućice navalili zemlju. Pala je granata, nekoliko ih je ranjeno, a on je poginuo. Treba živjeti s tim križem“, emotivno se prisjeća Prce. 

PONOS I TUGA 

Oni, roditelji okupljeni oko udruge koji su u ratnom vihoru izgubili svoje najdraže, svoju djecu, kažu kako su beskrajno tužni, ali i barem još toliko ponosni. 

„Kad ne bih bio tužan jer sam izgubio sina, ne bih bio normalan. A kad ne bih bio ponosan, to ne bi bilo pošteno prema našoj djeci. Ako je moj sin mogao sa svojih tada 18 godina stupiti na branik domovine, a potom i dati najvrjednije što ima, onda i ja trebam napraviti nešto. Mogu se sjećati, mogu poticati i njegovati ta sjećanja“, kazao je Prce. 

U vječno sjećanje na svog sina napravio je spomen obilježje 500-tinjak metara prije Osojnika, gdje se nalazio bunker u kojem je njegov sin izgubio život.

„S vlasnicima zemlje sam razgovarao i prenio tih 30-ak kvadratnih metara zemlje u svoje vlasništvo. Zatražio sam lokacijsku dozvolu i izradio sam spomen obilježje 1998. godine. Kad mi se to dogodilo, cijelo vrijeme sam se pitao što mogu učiniti. Rat je završio, mogao sam se još samo sjećati, napraviti spomen obilježje i dalje njegovati to sjećanje“, kaže Prce. 

VJEČNI KAO DOMOVINA 

Uz to što je izradio spomen obilježje, ušao je i udrugu, pod obećanjem sebi i svom sinu kako će napraviti sve što može kako bi se sjećanja na one koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu i dalje njegovala. Tako je ostalo i danas. 

Svake godine, ti neizmjerno tužni, ali i neizmjerno ponosni članovi udruge, obilaze groblja, spomen obilježja, polažu cvijeće i svijeće na grobove, odazivaju se projektima i ne daju vremenu da im uzme ono što im je ostalo, a to su sjećanja. Kroz njih žive sjećanja na njihovu djecu, a putem različitih projekata pokušavaju otrgnuti zaboravu činjenicu da su postojali ti hrabri ljudi koji su svojom nesebičnošću i požrtvovnošću osigurali mir i slobodu svima onima koji su ostali tu nakon njih. 

Jedan od najvrjednijih svakako je spomenica poginulim dubrovačkim braniteljima u Domovinskom ratu 'Vječni kao domovina', koju je ova udruga izradila u suradnji s Udrugom udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata RH Dubrovnik. Gospara Prcu pitamo smatra li kako se dovoljno čini na edukaciji mlađih naraštaja o ratnom vremenima na širem dubrovačkom području. 

„Mislim da bi se tu moglo puno više napraviti. Ove monografije smo dodijelili svim školama u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. No naišao sam i na komentare kako će ih podijeliti samo onima koji idu u srednju školu, kako to djecu ne zanima. Ali zanimat će nekog učitelja koji će tu doći za 10 godina i koji će iz te knjige crpiti znanje i prenijeti ga na svoje učenike. Svatko poznaje nekoga iz te monografije. Bio sam uporan i na kraju su sve škole dobile po dvije monografije, a trudimo se da se podijele i gradskim knjižnicama, svim župnim uredima, samostanima… Knjiga mora ići tamo gdje će se čuvati i cijeniti“, govori Prce. 

ČLANOVI OBITELJI, PRIDRUŽITE SE!

Postoji želja i postoji najvrjedniji mogući motiv, međutim članovi ove udruge sve su stariji, neki od njih su nemoćni, a neki i nepokretni. Uz to, vrijeme čini svoje, svake ih je godine sve manje. Udruga danas broji 50-ak članova što je znatno manje nego prije 20 ili 30 godina i to za oko 70 posto. Od tih 50-ak članova, Prce nam govori kako je dobar dio onih koji su nemoćni i nepokretni. Predsjednik udruge je postao prije dvije godine, a posebno spominje svog prethodnika, pokojnog Nika Vukovića koji je udrugu uspješno vodio dugi niz godina. 

„Nije nam preostalo ništa drugo osim da se molimo i sjećamo u ovo malo života što nam je još ostalo. Njegujemo tu priču, ta sjećanja onoliko koliko možemo, i psihički i fizički. Ne znam koliko ćemo mi svi to još moći ni koliko ću ja osobno moći. Možda to bude još mjesec, možda i godina, ali godine čine svoje. Jednom ni nas ovdje više neće biti“, kaže Prce.

A sjećanja moraju živjeti, moraju nadživjeti i nas same. U želji da udruga ostane tu i nakon njih samih, stoga apelira na sve članove obitelji poginulih branitelja, naročito na njihove braću i sestre, da im se pridruže, kako bi zajednički omogućili da onih kojih više nema ipak među nama žive – kroz priče o njihovom herojstvu, kroz obilježavanje godišnjica, kroz sjećanja, kroz pisanu ili izrečenu riječ. 

„Zahvalan svima koji se žele sjećati i gajiti te uspomene, pa i političarima koji idu na te skupove i na groblja. Ali političari se mijenjaju, tu su od izbora do izbora. Mi smo ovdje“, dodaje Prce. 

'UDARILA JE GRANATA I SVE NAM JE BILO JASNO'

Povod ovom razgovoru bio je 1. listopada, koji je označio početak napada na dubrovačko područje. Prce ih se sjeća s posebnom tugom. Kako i ne bi?  

„Ti su dani bili puni tuge i straha, no bilo je tu i hrabrih koji su se žrtvovali. Neki su dali svoje živote, neki zdravlje, neki su danas osobe s invaliditetom… Inače živim u Župi, a kad je sve počelo, dežurali smo ispod brda s lovačkim puškama. Nažalost, ničeg boljeg tada nije bilo. Navečer smo izlazili i vraćali se. Ujutro u 7 sati je u kuću mog susjeda udarila granata. On i pokojni sin su izletjeli i pitali – što je bilo? Znali smo što će se događati. Drugi dan su došli autobusi koji su odveli ljude koji su tu još bili, a dio nas je ostao na dežurstvima“, prisjeća se Prce.

Tada je bio zaposlenik hotela Belvedere u koji su bile smještene izbjeglice. Nakon nekoliko tjedana je pozvan da se vrati u hotel. Tamo su bila smještena i dva agregata koji su davali struju gradu, trebalo je dežurati. Pozvani su inženjeri i mehaničari kako bi ih održavali, no domaćini su trebali biti tu, kako zbog njih, tako i zbog izbjeglica.  

„Pitao sam zapovjednika što ću činiti, pustio me u Belvedere jer ionako nije bilo dovoljno oružja. Župa je pala 22. listopada, zadnji su se povukli otamo, a oko 15-og sam se vratio u Belvedere. Praktički se više nisam ni vraćao u Župu“, prisjeća se.

IZ GODINE U GODINU SVE JE MANJE ŽIVIH RODITELJA  

Od početka ratnih zbivanja u Dubrovniku prošle su 32 godine. Otkako je Prce izgubio svog Miha 31 godina. U ta tri desetljeća, oni koji su izgubili najviše, dali su sve što su imali i mogli – živjeli s boli i sjećanjima, njegovali uspomene, ostavili materijal za educiranje onih koji tek dolaze. No, sve ih je manje. 

 „Prije nisi mogao doći na groblje na Boninovu, a da ne vidiš neku majku, dvije, tri, nekog roditelja… Sada, od 10 puta, ne nađem nikoga. Svakog tjedna barem dvaput dođem na Boninovo, uglavnom ne nađem nikoga. A prije nisi mogao doći, a da ne nađeš nekoga gore. Najviše su dolazile majke“, govori Prce. 

Stoga poziva članove obitelji da im se pridruže, kako bi sjećanja na njihove najmilije živjela vječno. Kako kaže, neće ostaviti neka materijalna prava, ali će uvijek imati ponos. 

„A upravo je ponos na naše sinove ono što nas drži sve ove godine“, dodaje gospar Vide Prce.

*Iz tiskanog izdanja Dubrovačkog dnevnika