Autori: Ivona Butjer Mratinović, Petra Srebrović, Lucija Komaić

Prvi blok pitanja sadrži ključne probleme Dubrovnika, a kandidatima je ponuđen prostor za predstavljanje svojih promišljanja o budućem razvoju grada. Pitanja je pet, a odgovori su bili vremenski ograničeni na jednu minutu. 

Objasnite razliku između privatnog i javnog.

DRAGIČEVIĆ: Ne postoji javno vlasništvo. Postoje samo prostori koji su pod upravljanjem Grada i privatno vlasništvo. To su dvije kategorije koje treba razlikovati i to je sve što mogu reći.  

BONAČIĆ OBRADOVIĆ: Javno je kada imate proračun Grada Dubrovnika kojega ćete usmjeriti ka javnom, primjerice za potrebe zajednice, za rješavanje prometnog kaosa, skrb o starijima, sportsku infrastrukturu itd.. Privatni interes je kada isti novac iz proračuna, dakle novac građana Dubrovnika, usmjeravate ka kumovima, članskim iskaznicama ili skupom PR-u. To su situacije u kojima se građani ne stavljaju na prvo mjesto. Tako Mato Franković rukovodi Gradom - kao sa svojom privatnom firmom. Doduše, kad bi radio u privatnoj firmi, već bi dobio otkaz s obzirom na to kako poprilično loše rukovodi.  

MILUN: Razlika je samo u tome kome odgovarate za ono što radite. Privatno znači da odgovaramo sebi i svojima, dok javno znači odgovaranje građanima za sve ono što se radi, kako po pitanju proračuna, tako i po pitanju svih ostalih sfera. U suštini, čovjek treba biti odgovoran i pošten, i kad je u pitanju javno, i kad je u pitanju privatno.  

DUJMOVIĆ: Privatno je ono što je tvoje te sam snosiš posljedice za ono što radiš. Javno je ono što je u vlasništvu svih nas, pa svi zajedno snosimo posljedice za ono što se radi s javnim. Zato je, po meni, jako bitno kome dati u ruke javno, jer ako su to pogrešne ruke, možemo svi nastradati.  

KRISTIĆ: U etimološkom smislu, razlika je jasna. Javno je nešto što pripada zajednici, društvu u cjelini i postoje neke zakonitosti i načela po kojima se javno gospodari. Privatno je vlasništvo pojedinca ili skupine pojedinaca koji za svoju imovinu sami odgovoraju. Međutim, u gospodarskom i političkom smislu, to su dva izuzetno povezana pojma. Svi znamo kako se dobrim dijelom iz privatnog financiraju javne potrebe. Zato taj odnos prema privatnom i javnom u svojoj suštini uvijek mora biti pravedan i nikad ne smije naginjati nepravilnostima. U proteklim danima kampanje, imali smo momente u kojima su se pojedine političke opcije prozivale za to da su posegnule za javnim kako bi se okoristile privatno, ali to je dio političkog života. No, to je i ono po čemu nas kandidate birači sutra ocjenjuju - jesmo li tu za javno ili za privatno.  

KNEŽEVIĆ: Ključna razlika jest ta što se javno formira za zadovoljavanje onih potreba u kojima je privatno neefikasno. Dakle, vodovod, kanalizacija, opskrba strujom, socijalne i zdravstvene usluge koje su potrebne građanima, služe za ostvarivanje zajedničkih ciljeva, a privatni sektor bi u tome bio neefikasan. Najvažnije je da se država, Grad ili bilo koje javno tijelo, što manje miješa u privatni sektor. Smatram kako je nedopustivo ono što Grad Dubrovnik radi i postaje konkurencija vlastitim građanima kroz prijevoz turista s kruzera i iznajmljivanje apartmana koje ima Dubrovačka baština. Dakle, smatram kako treba povući granicu, a to je jedna dobra lekcija o onome što javno ne bi trebalo biti.  

Valentin Dujmović (replika): „Ako sam dobro shvatio, goste s kruzera bi trebale prevoziti agencije. Ne mogu se s time složiti s ozbirom na to da te agencije intenzivno, već godinama, rade gužvu sa  svojim autobusima. Tako da bi taj dio, po mom mišljenju, trebao ostati u javnom sektoru, odnosno Libertasu.“ 

Knežević (odgovor na repliku): „Ne čudi me takav odgovor gospodina Dujmovića jer ipak on provodi vrijeme u javnom sektoru u Hrvatskim vodama, gdje je poznato kako se ne zapošljava po sposobnostima nego po nekim drugim kriterijima. Gužvu rade i autobusi Libertasa, i autobusi privatnih vlasnika. Grad ne smije biti konkurencija privatnom sektoru.  

RAGUŽ: Što se tiče javnoga, mogu reći kako me veseli vidjeti Ilijinu glavicu onakvom kakva danas jest, veseli me vidjeti Vukovarsku ulicu koja ima četiri trake, kružni tok na Solskoj bazi, šetnicu Nika i Meda Pucića, Lapadsku obalu, Dubrovnik kao filmski centar kulture, kakav je bio dok sam bio zamjenik gradonačelnika. Veseli me što naplaćujemo ulaznice za zidine pa tako punimo gradski proračun. Veseli me svako otvoreno igralište i dječji park, svaka šetnica i staza, svaka osnovna škola i to što imamo jednosmjensku nastavu. Veseli me i svaki otvoreni vrtić. To su projekti na kojima sam radio kad je riječ o javnom sektoru i na njih sam jako ponosan. Vrijeme za odgovor mi je isteklo pa nemam kada govoriti o privatnom, a mogao bih još ovoliko govoriti samo o javnom. 

Dubrovčani teško dolaze do vlastite nekretnine, kako riješiti ovu situaciju?

BONAČIĆ OBRADOVIĆ: Uz naš program za priuštivo stanovanje, to je vrlo jednostavno - Grad gradi za građane. Znamo kakva je situacija s inflacijom, kakve su cijene, a kakve su plaće i kako mladi ne mogu dizati kredite. Stoga smo osmislili model po kojem bi Grad izgradio stambene zgrade, konkretno 100 stanova po cijeni od 10 milijuna eura za dugoročni najam. Ljudi, mlade obitelji i oni koji nemaju drugu nekretninu, mogli bi živjeti u tim stanovima dok god žele plaćati priuštivi najam. Jedan dio stanova bi išao u prodaju po tržišnoj cijeni, zaradili bismo novac i na taj način perpetum mobile opet vraćali u fond za stanove, za daljnju gradnju. Osim toga, jedan dio stanova bi išao za deficitarna zanimanja i za komercijalne usluge, pa da to ne budu samo spavaonice, nego da postoji i društveni sadržaj.  

MILUN: Davno se pogriješilo vezano uz POS stanove, još prije 20 godina. Svi novci su se tada trebali dodijeliti mladim ljudima, recimo na Gornjim selima. Jer što nam se dogodilo? Napravili su se POS stanovi, dodijeljeni su i ljudi iz Gornjih sela su došli u grad pa je sada grad pun. Mislim da je priuštivo stanovanje u gradu jako teško sada ostvariti, posebno u kontekstu obuhvata svega, ali zato trebamo početi graditi stanove u Gornjim selima, na Osojniku i Pobrežju, a mladima, ali i starijima davati povoljne kredite.  

DUJMOVIĆ: Teško se može reći nešto novo s obzirom na to da se svi vrtimo oko iste stvari, poticajne stanogradnje. Ja bih bio bliži poticanju najma - da Grad građanima snosi troškove najma i tako, ljudima kojima je potrebno, izlazi u susret.  

KRISTIĆ: Zagovornik sam vlasništva u odnosu na dugoročni najam, jer smatram kako time potičemo ostanak naših obitelji na području grada. Dugoročni najam sam po sebi sugerira neku tranziciju, seljenja. U kontekstu svega što se događa, mislim kako je to jedan suveneristički pristup, odnosno pristup utemeljen na ostanku naših ljudi. Kada govorimo o gradnji, smatram kako treba koristiti prigradska naselja i Gornja sela, ali tako da u tu politiku stanovanja uključimo javni i privatni sektor, pa da se po modelu javno-privatnog sektora, uz pomoć Grada koji bi sufinancirao komunalije i projektno-tehničku dokumentaciju, grade stanovi približno etalonskoj cijeni građenja, kako bi mlade obitelji mogle po primjerenim uvjetima dobiti stanove. Jedan dio stanova bi se kompenzirao na slobodnom tržištu, gdje bi poduzetnici mogli iskompenzirati razliku koju bi uložili u svoj grad.  

Bonačić Obradović (replika): Zašto ne odmah Pobrežje i zašto treba ići po urbanističkim zonama koje su već dodijeljene? Jer u nekim dijelovima uopće nemamo sređenu infrastrukturu i ne možemo početi graditi. Našim mladima treba odmah riješeno stambeno pitanje. Upravo je rješenje dugoročno priuštivo stanovanje, jer će baš zbog toga mladi ostati u gradu. Oni jedino mogu seliti iz rodne kuće svojih roditelja, ako se presele u drugi grad jer ovdje sebi to ne mogu priuštiti. 

Kristić (odgovor na repliku): Što se tiče Pobrežja, odnosno zone koja je već planirana GUP-om, apsolutno. Zašto gubiti vrijeme i čekati kada znamo koliko su dugoročne izmjene i dopune prostornih planova? Što se tiče Gornjih sela, tu vidim potencijal koji je nešto drugačiji od klasičnog. Ljudima bi trebalo dodijeliti poljoprivredno zemljište i financirati komunalije.  

KNEŽEVIĆ: Rješavanje priuštivog stanovanja vidimo kroz dva pravca djelovanja. Prvo je preusmjeravanje prihoda iz turizma u gradnju priuštivih stanova. Drugo je porezno rasterećenje gradnje priuštivih stanova. Imamo čitav niz primjera koji se koriste u Americi, Francuskoj, Indiji i milijuni stanova su izgrađeni tako što je država na određenom području oslobodila poreza na dobit, PDV-a i komunalnih doprinosa, sve one koji grade za priuštivo stanovanje. Kad bi to naša država učinila zajedno s Gradom, cijena kvadrata stana bi pala za 40 do 50 posto. Tada bi svatko u Dubrovniku, tko je u potrazi za stanom, stan mogao i kupiti. To bi rješilo stambene probleme, koje ima čak deset posto naših sugrađana, prema anketama.  

RAGUŽ: Kad treba kritizirati onda kritiziram, kad treba pohvaliti onda pohvalim. Mislim kako se, što se tiče stanovanja, dogodilo puno pozitivnih stvari u zadnje vrijeme. Prvenstveno, ažurirali su se postojeći stanovi u vlasništvu Grada te je veliki broj mladih obitelji ušao u te stanove. Pozitivno je i to što su se izgradili dodatni stanovi. Naravno kako tu ne treba stati jer je ogromna potreba za prvom nekretninom mladih ljudi i tu više-manje govorimo svi jednako – prostori za građenje su Pobrežje, Gornja sela i Elafiti. Na jednoj od zadnjih sjednica Gradskog vijeća sam postavio pitanje o domu na Šipanu u kojem je bilo smješteno 200 vojnika tijekom rata i koji je u državnom je vlasništvu. Trenutačno imamo vertikalu vlasti te bi trebalo poraditi na tome da država Gradu ustupi taj prostor gdje bi se gradili novi stanovi za mlade, a život bi se vratio na otoke. Nadam se kako će do realizacije doći u narednom periodu.  

DRAGIČEVIĆ: Grad mora biti tu putem javno-privatnog partnerstva, pomoću zemljišta i gradnje putem fonda. Građani kojima je to potrebno mogli bi birati između najma i kupovine, ovisno o njihovim mogućnostima. Cijena bi bila dostupna, a te bi zone bile isključene za korištenje putem apartmana. Ne bi mogle biti komercijalizirane ni kategorizirane i tako bi se dugoročno osigurala priuštiva cijena stana. Trebao bi promijeniti GUP, ne bi se to moglo riješiti minimalnim intervencijama nego povećanjem katnosti na prostorima gdje je to moguće, i tako da sve tri strane ostvaruju korist.  

Navedite konkretne projekte koji bi poboljšali promet narednih godina? 

MILUN: Prvo i najbrže što trebamo učiniti jest kod 'Minčete' i kod stadiona u Lapadu napraviti kružni tok. Osim toga, treba otkupiti zemlju Frendyja jer znamo koliko tamo prolazi automobila i kamiona, što dovodi do zakrčenja cijelog prometa. Dozvolio bih taksistima prometovanje niz Boninovo, ali samo onima koji iskrcavaju goste, ne onima koji ih kupe. Tako bi se smanjio broj automobila oko Grada. Dugoročno, treba sjesti sa stručnjacima i donijeti odluke o gradnji tunela i sličnim dugoročnim rješenjima, a ovo već spomenuto su kratkoročna rješenja.  

DUJMOVIĆ: Cijelu kampanju komuniciram jedan prijedlog, a to je povezivanje Zračne luke Dubrovnik i Grada Dubrovnika željeznicom. Mislim kako to dugoročno može imati značajan utjecaj na promet u gradu. Garaže i sva druga sitnija rješenja – da, naravno, sve je dobrodošlo, ali ovo je nešto što može konkretno riješiti problem koji imamo.   

KRISTIĆ: Svi koji smo sudjelovali u radu Gradskog vijeća, dali smo zeleno svjetlo zoni posebnog prometnog režima, ali ne da se provede na silu. Smatram kako treba ostvariti dvije pretpostavke za zaustavljanje prometa na prilazima gradu; to je izgradnja Park 'n' Ridea na Pobrežju i isti takav na drugom prilazu grada, onom opterećenijem iz pravca zračne luke. U samom gradu treba napraviti sve moguće olakšice u prometu, gdje god možemo zamijeniti semafore kružnim tokom, razmisliti o nekom mogućem drugom režimu prometa i gdje god je moguće, ispod postojećih pješačkih prijelaza, napraviti pothodnike kako bi se promet ubrzao. To su rješenja koja se mogu brzo realizirati i, naravno, da bi zona uopće mogla profunkcionirati, ostvariti onaj elementarni preduvjet – kružni tok na garaži na Ilijinoj glavici gdje bi se svi koji zalutaju u zonu mogli okrenuti.  

KNEŽEVIĆ: Promet je najbolji i najočigledniji pokazatelj svima nama što u ovom gradu ne štima. Grad se širio i rastao, privatnici i poduzetnici su ga gradili, a gradska uprava nije radila svoj posao. Zadnjih 30 godina nije izgrađena niti jedna prometnica koja bi makar malo olakšala stanje. Kratkoročni projekt bi bio okretanje prometa preko Boninova, gdje je ono što nas najviše usporava zapravo zaustavljanje. Ideja je da osiguramo zaustavnu traku od Doma zdravlja do Pila, kako bi se zaustavili svi koji trebaju, a drugi bi prolazili drugom trakom. Smatramo kako treba napraviti pothodnike gdje god je to moguće, uložiti u stvarno pametne semafore koji bi bili sinkronizirani, a ne ovo što su nam prodali pod pametne semafore.  

RAGUŽ: Nisam za kratkoročna rješenja, jer su ona zapravo vatrogasna rješenja u ovom trenutku. Ja sam za jedno dugoročno rješenje koje je puno teže napraviti u situaciji kad je grad već formiran kako jest. To su punktovi s garažama ispod zemlje; potrebno je prebaciti cijeli promet u mirovanju ispod zemlje. Na primjer, Ulica Iva Vojnovića je bila zamišljena kao četverotračna cesta. Zbog nedostatka parkinga, krajnja lijeva i krajnja desna traka postale su parking. Puno takvih primjera ima po gradu. Ispred 'zgrade solidarnosti' se moguće 'ukopati' četiri ili pet nivoa i tako osigurati parkirna mjesta, a maknuti auta u mirovanju s ceste. Imamo primjere na Batali, ispred DTS-a gdje je također moguće, po istom principu, micati auta u mirovanju i ubrzati promet.  

Bonačić Obradović (replika):  Super su ideje i slažem se za dugoročna rješenja ispod ceste, jer se grad ne može širiti. Ali za to trebamo imati novac, a našim građanima sada trebaju rješenja. Sada kozmetičkim promjenama možemo povećati protočnost. Što se zone posebnog prometnog režima tiče, nismo riješili nikakvu gužvu, jer smo zapravo doveli gužvu do Ilijine glavice i ona tamo ostaje. S tim nažalost nismo riješili problem.  

Raguž (odgovor na repliku): SDP i Srđ je Grad se slažu s projektom Dustre i hvala im na tome! 

DRAGIČEVIĆ: Oslobodili bismo Pile autobusa kompletno, tamo bismo doveli tram bus koji bi vozio svakih nekoliko minuta i prevozio četiri autobusa po 200 ljudi. Vozio bi do stanice Lapad, gdje bi se išlo u dva traka prema Lapadu i Gružu i onda dvosmjernu Zagrebačku ulicu gdje bismo koristili tunel gdje je nemoguće proširiti ulicu. Postavili bismo kružne tokove na semafore u Lapadu i ispred Atlantske, te bismo napravili prometni terminal gdje bismo prikupili sav autobusni međunarodni i lokalni prijevoz kako ti autobusi ne bi kružili oko Grada. Razvijali bismo Park 'n' Ride sustave. Tako bismo definirali puno bržu i lakšu protočnost.  

BONAČIĆ OBRADOVIĆ: Kako bismo govorili o konkretnim rješenjima, prvo moramo imati prometnu studiju, jer ljudima je dosta samo obećanja. Moramo riješiti promet u mirovanju koji uzrokuje neprotočnost. Jako je puno parkiranih automobila u ulicama gdje su neke dvotračne pretvorene u jednotračne, što radi velike probleme. Izgradnja kotarskih garaža za građane, prema modelu u kojem grad daje zemlju i odriče se komunalnih doprinosa, a financiraju ih građani i koje mogu uzeti u dugoročni najam 30-50 godina. Drugo je promet u pokretu gdje se mora odvojiti promet pješaka i promet automobila nathodnicima i podhodnicima. Rješenje su i kružni tokovi koje imaju i najmanja sela u cijeloj Istri. Potrebno je i poboljšati javni prijevoz kotarskim autobusima kao i uvesti digitalizaciju cijelog sustava.  

Koje gospodarske djelatnosti, osim turizma, Dubrovnik može razvijati i kako biste ih potaknuli?

DUJMOVIĆ: IT je svakako nešto na čemu treba raditi, posebno Sveučilište, ali i Grad opremanjem škola i poticanjem Sveučilišta na razvijanje tog programa malo kvalitetnije nego što je to danas. Govorimo o mladima koji završe takve programe i bave se tim poslom. Oni mogu iz Dubrovnika raditi za bilo koga, bilo gdje u svijetu. Osim toga, proizvodnja hrane je nešto što bi trebao biti poticano od strane Grada i Županije, posebno u Gornjim selima. Tu su još i poljoprivreda, ali i stočarstvo. Ljudima treba dati takav poticaj da kad oni uđi u taj posao, kao vinari što imaju 85 posto za izgradnju objekta iz kojega mogu raditi čudo. Poticaji bi morali biti takvi da ljudi od toga mogu živjeti.  

KRISTIĆ: Apsolutno sam protiv teorije monokulturalnosti i oslanjanja isključivo na turizam, jer sredine koje se oslanjaju samo na turizam, apsolutno nisu bogate. To je jedna potpuno pogrešna percepcija o Dubrovniku. Što se tiče drugih potencijala, prvenstveno veliki potencijal vidim u poljoprivrednom zemljištu i proizvodnji hrane. Postoje već popisane i mapirane površine poljoprivrednih zemljišta koje se mogu dati građanima i OPG-ovima na raspolaganje, a nalaze se u blizini grada. Ne biste vjerovali, ali čak jedno Šipansko polje ima potencijal za hraniti cijeli jedan grad. Drugi potencijal leži u našoj poduzetničkoj zoni na Pobrežju koja godinama stoji neurbanizirana, a sad imamo izgrađenu pristupnu cestu gdje se mogu razvijati prerađivačka industrija i određene proizvodne djelatnosti. Potencijala ima, ali mi se oslanjamo samo na turizam koji je vrlo krhka grana, što je najbolje pokazala korona kriza.  

KNEŽEVIĆ: Ako želimo razviti bilo što, moramo učiti od turizma. Turizam se razvio zbog dva razloga. Prvi je taj što je bilo vrlo jednostavno otvoriti i registrirati apartman, a drugi što je porezno opterećenje bilo samo tri posto. Kada bismo to primijenili na sve druge djelatnosti, mogli bismo razviti sve što želimo. Najveća prepreka poduzetništvu u Hrvatskoj je to što moraš dobiti 666 dozvola kod 555 različitih ureda, a čim si nešto otvorio, Porezna traži svoje i tu je još 180 nameta države. Potreban nam je razvoj drugih grana gospodarstva, ali to možemo učiniti samo ako naučimo nešto od turizma koji se hiper razvio. Uzalud nam svi poticaji, dok god su administrativne barijere i porezno opterećenje kakvi jesu.  

Dujmović (replika): Nismo smrtni neprijatelji zato što repliciram, samo razgovaramo. Ne bih rekao da su poticaji bacanje novca uludo. Vidimo Istru, vinari su dobili priliku bespovratnog novca za izgradnju objekata koji im danas služe za funkcioniranje biznisa. Ljudima treba ozbiljniji novac za početi biznis, na to sam mislio. Treba im poticaj da bi mogli nastaviti.  

Knežević (odgovor na repliku): Gospodine Dujmoviću, vi ste koalicijski partner HDZ-a koji je zaposlen u Hrvatskim vodama u državnoj firmi. Imate dobar pregled recimo nad Slavonijom koju su uništili poticaji na hrvatski način. Vinari koje spominjete u Istri su oni koji su dobili EU sredstva po EU kriterijima, a ne po hrvatskim. Kada sam spomenula poticaje kao loš način, onda govorim o poticajima na hrvatski način koji su smrt, koji nagrađuju neradnike umjesto da potiču radnike, a kroz porezne olakšice potičemo radnike.  

RAGUŽ: Danas je sve turizam. Nije turizam samo apartman i taksist nego je sve ostalo vezano upravo turizam i bit će tako uvijek. Od jednog gosta koji dođe u grad, prvo zaradi aviokompanija, potom taksist, onda apartman, noćni klub, trgovina... Na kraju, onaj koji ima apartman, zbog tog turizma sutra će moći kupiti kompjutor. Slažem se s Kristićem sa svime što je govorio na temu poljoprivrednih zemljišta. Nekad je samo Slavonija hranila cijelu Jugoslaviju, nažalost danas imamo konavosko polje u korovu, i tako čitav niz krajeva po Hrvatskoj. To nije tema samo Dubrovnika, nego i puno šira. Prije nekoliko dana vidio sam odlučan projekt u Slavoniji, Grundek. Riječ je o projektu uz koji ljudi iz Zagreba ili drugog područja mogu zakupiti zemljište po određenoj cijeni i saditi ono što sami odaberu, a na osnovu toga ti oni šalju tvoje proizvode koje si odabrao da se sade. Zašto to ne bismo imali u Konavlima? Koliko naših ugostitelja i privatnika bi upravo to napravilo? 

DRAGIČEVIĆ: Mi smo prvi to prezentirali kao jednu opciju kojom bismo dali subvencije firmama kako bi preselile svoje sjedište i poslovanje u Dubrovnik. Treba stvoriti poslovnu atmosferu u kojoj su visokokvalificirani ljudi zainteresirani i imaju mogućnost raditi u drugim djelatnostima, osim u turizmu. U našem timu imamo Alana Đurića koji je jedan od vodećih digitalnih stručnjaka u svijetu, s njim razrađujemo modele i mogućnosti za poslovne nomade. Dubrovnik je izuzetno atraktivna lokacija o čemu god se radi i mislimo kako postoji puno perspektiva, poput zdravstvenog turizma, i kako postoji puno potencijala koji nije iskorišten, a prepoznatljiv je. Moramo kreirati poslovnu atmosferu i mogućnosti za ljude koji su visokokvalificirani i koji svoju budućnost mogu pronaći unutar granica našeg grada.  

BONAČIĆ OBRADOVIĆ: Turizam ima više potencijala kada se razvija za cjelogodišnji, zdravstveni, ruralni... Bitno je okrenuti se mladima i kroz centar za nove poduzetnike omogućiti im razvijanje kreativnih i kulturnih industrija. Možemo pričati o TUP-u gdje bismo imali prostore gdje mladi arhitekti, product dizajneri, art dizajneri, dizajneri igrica, ljudi koji se bave filmskom industrijom ili glazbenom industrijom mogu pokrenuti poslove. Može se pokrenuti i coworking za one koji ne trebaju formalne urede, poput ljudi koji organiziraju eventove. IT industriju ne možemo zaboraviti. Zašto se ne povezati sa Sveučilištem u Dubrovniku i lokalnim IT-jevcima dati mogućnost razvijanja aplikacije za digitalnu transformaciju gradske uprave? 

Marko Dragičević (replika): Nije Sveučilište adresa gdje možemo tražiti rješenje za takvu vrstu izazova. Očigledno nama lokalne ekspertize, koje sada imamo, nisu dovoljne. Dubrovnik se nije razvijao jer se oslanjao isključivo na svoje snage, nego je tražio najbolje. Kada pogledamo, sve što je Dubrovnik napravio, napravljeno je uz pomoć vrhunskih stručnjaka toga doba, bilo da se radi o gradnji tvrđava poput Minčete ili osiguranje Vodovoda, izgradnje fontana. Ta rješenja moramo tražiti na najboljim mjestima.  

Bonačić Obradović (odgovor na repliku): Što se tiče konkretno naših lokalnih IT-jevaca, zašto im ne dati opciju ovdje doći zaraditi, da pokažu svoje znanje i da im osiguramo radno mjesto? Onda oni neće odlaziti vanka i tako jačamo tu gospodarsku granu i dajemo povjerenje mladima. Za neke druge stvari, slažem se da nam trebaju investitori koji će ulagati u nove projekte.  

MILUN: I što da ja sada kažem? Svi su rekli što svi mislimo jer svi mi isto mislimo, od poljoprivrede do IT-ja. Jedino mogu reći da se slažem sa svima. Kada bih postao gradonačelnik, jednu stvar bih odmah napravio; na Pobrežju bismo ponudili firmama zemljište i komunalije gratis, ali uz obvezu da zapošljavaju domaću čeljad i tako potiču zapošljavanje. A i tako bismo dobili novu industriju i vrijednost.  

Kakva je vaša vizija daljnjeg razvoja Dubrovnika kroz prostorno planiranje?

KRISTIĆ: Prvenstveno je potrebno zaustaviti urbanističku devastaciju užeg dijela grada. To podrazumijeva uvođenje moratorija na gradnju višestambenih zgrada, ulaganje u gradnju obiteljskih kuća i javne komunalne infrastrukture te izradu procjene koliko postojeća javna komunalna infrastruktura može podnijeti nove gradnje. Što se tiče potencijala za gradnju, njih treba koristiti na prilazima grada, tu smo temu već otvorili – Pobrežje, Gornja sela, otoci i u tom kontekstu vršiti daljnju urbanizaciju, ali naravno po načelima održivosti i održivog razvoja.

KNEŽEVIĆ: Prostorno planiranje je jedan od najvažnijih alata koji grad ima na raspolaganju za osmišljavanje i vođenje suverenog razvoja, ali jednako tako može biti i sredstvo uništavanja. Mi imamo GUP koji je na snazi, donesen zahvaljujući famoznom Dubrovačkom dogovoru, koaliciji između HDZ-a, SDP-a i HNS-a, i imamo čitav niz urbanističkih šaka u oko i to dugujemo njima. Mi vidimo razvoj Dubrovnika kroz gradnju novog Dubrovnika, širenje na plato Srđa i policentrično u sela Dubrovačkog primorja gdje bi trebalo provesti stručnu javnu raspravu, a o svemu bi trebali odlučiti građani na referendumu jer smo puno puta vidjeli kako, ako se prostorno planiranje ostavi samo Gradskom vijeću, to postane političko potkusurivanje koalicijskih partnera redovito pred kraj mandata, a mi smo protiv toga.

RAGUŽ: Prostorno planiranje je najvažnije za očuvati zelene oaze koje su ostale, prije svega mislim na padine Srđa i Petku. Grad se mora širiti tako da nisam protiv gradnje gdje za to ima mjesta; on se mora širiti i širit će se u narednom periodu, ali to mora izgledati dobro, estetski lijepo, što u većini slučajeva u ovim novim gradnjama nije slučaj. Potrebni su jasni kriteriji, da su zone točno određene i da se pazi što se radi u užem centru grada, a tu mislim na područje od Zlatnog potoka do Lapada.

DRAGIČEVIĆ: Ideja Novi Gradski Đir povezuje glavne gradske zone – povijesnu zonu, gruško polje i Lapad. Bio bi definiran jasnim smjernicama za razvoj grada u 21. stoljeću i nositelj svih glavih gradskih prometnih tokova. Iz tog načina bih radio koncept 15-minutnog grada u kojemu u 15 minuta ostvarujete sve potrebe koje su vam neophodne za svakodnevni život. Uredili bismo pješačku zonu duž krakova dubrovačkog ipsilona, uz naglasak na grušku rivu, i tako stvorili nove gradske centre koji bi bili zanimljivi i rasterećivali staru gradsku jezgru, a pritisak koji postoji isključivo na nju raširili na više područja. Jedan od naših prioriteta je uređenje pješake prometne zone obalom Rijeke dubrovačke, uz uređenje komunalnih vezova kako bi jedan veliki dio Dubrovnika koji je Mokošica učinili ekskluzivnim prostorom, što po definiciji jest, za razliku od sadašnjeg stanja.

Kristić (replika): Kolega Dragičević u kontinuitetu čita svoje odgovore. Meni to ne smeta, ali nema potrebe za time. Mi smo ovdje u formi sučeljavanja i mislim kako naše izjave moraju biti autentične. Mogli smo onda pripremiti odgovore i poslati priopćenje. Znam kako svatko od nas želi iznijeti što više toga, ali mislim kako je smisao sučeljavanja pokazati kako nešto možemo iznijeti i ovako.

Dragičević (odgovor na repliku): Smisao je da prezentiramo suštinu stvari koju smo pripremili. Nije ovo natjecanje u retorici nego je bitno što, kako i zašto govorimo. Razumijem komentar, ali ga ne prihvaćam.

BONAČIĆ OBRADOVIĆ: Prvenstveno upravljanje, a ne vladanje. Ako radite GUP i stavite čovjeka u središte te ga temeljite na razmišljanju građana, to može biti dobar GUP, a ne da ga prilagođavate pojedincima i radite točkaste izmjene radi koristi investitora. Grad treba biti inicijator kako bi prostor trebao izgledati, a mi se definitivno moramo širiti na prigradska naselja, ali da pritom zaštitimo naš krajolik. Moramo omogućiti i našim otocima, koje nitko ne spominje, jednako kvalitetan način razvoja kao i svih dijelova grada Dubrovnika. Srđ definitivno trebamo zadržati kao slobodno mjesto za naše građane, a sutra sa strukom koja treba dati zadnji obol, razgovarati o međunarodnim natječajima što sutra to može biti, je li to, primjerice, jedna rekreativna sredina za naše građane. To je vizija Dubrovnika, zaustaviti betonizaciju i sačuvati nešto zelenila. A napraviti tri drvoreda ne znači sačuvati zelenilo.

MILUN: Što prije treba napraviti brzu cestu do aerodroma. Hoće li ona ići preko Komolca, tunelima ili nekako drugačije, u projekt moramo ući što prije kako bismo spasili grad. Druga stvar, Mokošica se radila '80-ih i tad se mislilo o grad, zelenilu i okolišu. Grad se širio prema Mokošici, a mi smo nakon rata uništili sve što smo mogli. Gdje god ima zelenila odmah nikne kuća, zgrada... Uništili smo grad. Moramo prebaciti gradnju izvan grada, širiti se prema Gornjim selima i Pobrežju jer je to odavno u planu.

DUJMOVIĆ: Prostorno planiranje je jedan od najosjetljivih dijelova upravljanja. To je kao partija šaha, na početku pogrešan potez i tri, četiri poteza kasnije izgubiš partiju. Pogrešan potez u prostornom planiranju je nekoliko desetljeća problema u gradu. To je nešto na što ozbiljno treba paziti. Što se tiče zelenila, slažem se da ne smije biti privilegija, zelenilo je pravo i to trebamo sačuvati.

Knežević (replika): Ne slažem se s time da je ovo posljedica djelovanja više desetljeća. Najveća devastacija u prostoru se dogodila urbanističkim planom koji je donijela koalicija HNS-a, SDP-a i HDZ-a, u famoznom Dubrovačkom dogovoru. Nikad prije nismo niti jednim prostornim planom uništili prostor kao tim.

Dujmović: Kolegica Viktorija je kolegica iz HNS-a od prije nekoliko godina. Stalno spominje kako sam ja član HNS-a, i ona je bila član HNS-a kada su se donosile ove odluke. Sjećam je se na jednoj skupštini na kojoj je Andro Vlahušić izabran za predsjednika gradske organizacije, pa time ne razumijem kako se ne sjećaš što se događalo i nisi sudjelovala u tome. Jesi, bila si dio toga. Nisam govorio što se napravilo, nego što treba napraviti kada smo govorili o urbanizmu.

Knežević: Potpuna je neistina to što je izrekao Valentin Dujmović. Ja sam bila prva osoba koja je napustila Andra Vlahušića, doslovno osam dana otkada je izabran prvi put za gradonačelnika, jer sam vidjela da su stvari krenule nizbrdo. Ovo što ste iznijeli kako sam sudjelovala u nečemu je apsolutna neistina za koju ne znam čemu služi.

Dujmović: Niste bili na skupštinama podružnice?

Knežević: O čemu govoriš? Što ima skupština podružnice s GUP-om?

Dujmović: znači bila si na skupštini, a samo sam rekao da si podržala Andra Vlahušića za predsjednika podružnice.

Bonačić Obradović: Svi koji su bili dio Dubrovačkog dogovora, sad su koalicijski partneri HDZ-a, konkretno gospođa Olga Murratti, a SDP-ovci su bili suzdržani.

Drugi blok pitanja sastoji se od šest 'blic' pitanja, na koje su kandidati imali vremensko ograničenje od 30 sekundi za odgovor.

Treba li ograničavati apartmanizaciju? Objasnite vaš stav.

KNEŽEVIĆ: Potpuno je pogrešno nametnuta ta zamka da moramo birati između apartmana i priuštivih stanova. Prvo moramo napraviti cjelovitu analizu postojećeg stanja, apartmanskih, hotelskih i kruzerskih gostiju i vidjeti koji nam tip gostiju najmanje donosi, a najviše košta. Tek kad vidimo što je ono najvažnije za lokalno stanovništvo, onda možemo ono najmanje važno ograničiti.

RAGUŽ: Ne treba ograničavati, apsolutno sam za apartmane. Bilo mi je jako čudno kada je donesen zakon kako u stambenim zgradama smiju biti odvjetnički uredi, javni bilježnici, ordinacije, škole, vrtići, a ne mogu biti apartmani. S druge strane imamo jake hotelske lobije koji su vjerojatno doveli do tog zakona, a danas imamo i zamjenu stanovništva. S obzirom na to da se i dalje grade brojni hoteli, tko će u njima raditi?

DRAGIČEVIĆ: Ljudi su upućeni na apartmane, veliki broj njih trpi i značajno je smanjio kvalitetu svog života radi iznajmljivanja jer ono predstavlja značajan izvor prihoda za funkcioniranje. Mislim da ih je nepotrebno dovoditi u situaciju da se boje za svoju egzistenciju. Znači, protiv sam zabrane.

BONAČIĆ OBRADOVIĆ: Ne treba ukinuti apartmanizaciju, prvo jer bi ta odluka odmah pala na Ustavnom sudu. Apartmani nisu krivi za situaciju koja se momentalno događa, nego je ona nastala jer nismo iskoristili poluge turizma kako bismo ispravili negativne efekte. Moramo razlučiti ima li netko apartman koji mu pomaže kao dodatni prihod ili ima deset apartmana i od toga je napravio biznis. Za apartmane trebaju postojati stroži kriteriji.

MILUN: Nisam protiv, neka ljudi žive i zarađuju s obzirom na situaciju i sve što se događa. Jedino bih možda pooštrio mjere, da ne može garaža biti apartman. To nema šanse, te kriterije treba poštivati, zakon se treba poštovati i trebamo inzistirati na kvaliteti. Dakle, da apartman bude apartman, a ne garaža.

DUJMOVIĆ: Jasni kriteriji, ali svakako sam protiv bilo kakvih zabrana.

KRISTIĆ: Mislim kako je ideja apsolutno neustavna, ne možete nekoga ograničiti po pitanju toga što će raditi sa svojim privatnim vlasništvom. U kontekstu apartmanizacije, smatram kako treba poticati obiteljski smještaj i one koji u okviru svog životnog prostora iznajmljuju dio prostora kako bi školovali svoju djecu i kako bi imali dodatne prihode, u odnosu na rentijerstvo koje je također u Dubrovniku uzelo maha. To je kategorija o kojoj je govorila kolegica Bonačić Obradović, to su oni koji su razvili ogroman biznis kojega treba porezno penalizirati.

Jesu li strani radnici Dubrovniku prilika ili prijetnja?

RAGUŽ: I prilika i prijetnja. Sve preko deset posto stranih radnika, smatram prijetnjom. Prije desetak godina, ne tako davno, imali smo radnike iz Slavonije i Hercegovine. To je funkcioniralo na dobar način, sad je situacija takva da se ne zna što će biti sa stanovništvom u Dubrovniku, već je počela izmjena stanovništva i nažalost, to je nešto što nije dobro i što ne prihvaćamo u tako velikoj mjeri.

DRAGIČEVIĆ: Strani radnici su nužnost bez koje Dubrovnik na ovaj način ne bi mogao funkcionirati. Trebamo napraviti sve što možemo da se oni integriraju i dobro osjećaju jer nisu oni tu zbog toga što su oni tako htjeli, nego je potreba obostrana. To je činjenica koju treba uvažiti. Zato smo izgubili sve ljude o kojima je Željko Raguž upravo govorio, jer smo se ponašali prema njima na jedan superioran način koji nije sukladan dobrom ponašanju.

BONAČIĆ OBRADOVIĆ: Jedna četvrtina građana Hrvatske je odselila iz zemlje upravo zbog načina vladanja HDZ-a. Oni će se vratiti tek kada HDZ ode. Zato smo se našli u ovoj situaciji koja jest jer drugu radnu snagu nemamo. Ono što možemo jest zaštititi identitet, integrirati ljude, naučiti ih jezik, kulturu i naše običaje. Oni nisu krivi niti su baš htjeli i maštali doći ovdje i raditi takve poslove.

MILUN: Strani radnici su nužno zlo. Jednostavno smo prisiljeni dovoditi ih jer nema naše radne snage, jer su ljudi pošli vanka. Moguće i da naši ljudi neće raditi neke poslove kao što rade strani radnici, ali isto tako moramo ih, kad dođu ovdje, naučiti hrvatski jezik, kulturu i baštinu, da cijene ono gdje su došli, i tek onda mogu dobiti stalne boravke.

DUJMOVIĆ: Nisu prijetnja dok poštuju zakone i dok se prilagođavaju kulturi sredine u koju su došli. Nama je prijetnja odlazak mladih, trebamo danas početi raditi, odnosno trebali smo davno, na tome da vratimo one koji su otišli. Anita Bonačić Obradović je maloprije rekla kako je jako puno ljudi iz Hrvatske otišlo, ne znam je li to točan broj, ali trebamo gledati kako vratiti te ljude.

KRISTIĆ: Sama bilanca iz 2023. godine koja govori da je preko 450 tisuća naših ljudi napustilo zemlju, a u zemlju je ušlo oko 350 tisuća radnika iz trećih zemalja, dovoljno govori o kakvom je ovdje trendu riječ. Ja taj trend apsolutno uspoređujem s procesom zamjene stanovništva, koji nam se događa pred očima, a mi ga nijemo promatramo. Naravno da su strani radnici potrebni, ali je činjenica da se taj proces odvija potpuno neselektivno, s neidentitetskih tržišta radne snage i taj će proces u budućnosti sigurno postati veliki problem.

KNEŽEVIĆ: Strani radnici su naša stvarnost i naša nužnost u ovoj stvarnosti. Ako želimo, a želimo promijeniti taj trend, moramo sustavno uklanjati uzroke ove situacije, a to je prije svega korupcija i klijentelizam zbog kojih su naši mladi potražili sreću negdje drugdje, i visoko porezno opterećenje rada. Kod nas se rad najviše oporezuje, na plaću se plaća porez od 40 posto, za razliku od dobiti. Moramo okrenuti taj porezni sustav kako bismo omogućili bolje plaće.

Kojoj ustanovi biste rezali budžet u slučaju vanrednih okolnosti i smanjenja prihoda, da morate?

DRAGIČEVIĆ: Uopće ne razmišljamo na takav način. Naš je posao kreirati prihode, a ne rezati budžet. Svim tim ustanova maksimalna primanja su manja od minimalnih potreba za život u Dubrovniku. Mislim kako bi nepristojno bilo govoriti o rezanju prava tih ljudi, njihovo je postojanje nužno za funkcioniranje Grada i treba im omogućiti bolje uvjete, a ne rezanje plaće.

BONAČIĆ OBRADOVIĆ: Mislim kako ne možemo paušalno razgovarati koliko bi i kome dokidali. Prvo bi trebalo napraviti analizu tko, što i kako radi jer postoje različiti odjeli. Ako me direktno pitate, onda bih dizala iz Ureda gradonačelnika. Uz sve dosadašnje amandmane smo prebacivali sredstva iz Ureda gradonačelnika jer je tamo možda najnetransparentniji uvid u novac s obzirom na to kako nemamo odvojeno što je protokol, a što ostalo.

MILUN: Da se takva situacija dogodi, prvo bih od svih ravnatelja tražio da podnošenje izvještaja u što kraćem roku gdje mogu smanjiti troškove. Kada bih sve sagledao, naravno kako bih prihvatio njihove sugestije i slažem se s Anitom Bonačić Obradović – prvo bih smanjio trošak Ureda gradonačelnika. Prvo sebi pa onda svima drugima.

DUJMOVIĆ: Reprezentacije, vanjski suradnici, savjetnici, to je ono što prvo treba otići. Ono što bi zadnje trebalo dirati je ono što se tiče građana, a to su socijala, zdravstvo, obrazovanje, sport i tako dalje.

KRISTIĆ: Taj rebalans proračuna bih radio po načelu kako i kolege govore. Iz svih proračunskih razdjela ustanova u kulturi i poduzeća u gradskom vlasništvu bih privremeno zaustavio one projekte koji su nepotrebni u tom trenutku. U pitanju su prioriteti, a prioriteti su zdravstvo, socijalna skrb, školstvo, a proračunski razdjel gradonačelnika uvijek obiluje bakanalijama koje su nepotrebne.

KNEŽEVIĆ: Valjda sam ja jedina za konkretno ukidanje. Konkretno bih ukinula Agenciju za društveno poticanu stanogradnju Grada Dubrovnika. Jeste li znali da to imamo? To je agencija koja postoji od 2008. godine, godišnje se otprilike 85 tisuća eura potroši na njihove plaće i materijalne troškove, a priuštivog stana u Dubrovniku ni za lijeka. Oni su nas od svog postojanja koštali već preko milijun eura, a nisu izgradili niti jedan priuštivi stan. U slučaju krize, njih bih prvo riješila.

RAGUŽ: Ne treba doći stanje krize; kad postanem gradonačelnik, onda ću već i u postojećem stanju uvesti jake mjere. Stalno govorim kako je ovakva Turistička zajednica grada Dubrovnika sama sebi svrha, kao da i ne postoji, jer niti jedan turist nije došao radi Turističke zajednice u Dubrovnik. Nisu privukli niti jedan kongres, nisu napravili ništa u današnje doba digitalizacije. Još uvijek njih 10 ide u Berlin dijeliti letke, to može i u mene dijete od sedam godina!

Koji ste najveći politički kompromis morali napraviti dosad?

BONAČIĆ OBRADOVIĆ: Pristala na ucjenu Mata Frankovića kada je rekao da će prihvatiti moje amandmane ako dignem ceremonijalno ruku za gradski proračun. To sam i učinila i tako pokazala da su grad i građani na prvom mjestu. Drago mi je što sam tako omogućila novac za medicinski potpomognutu oplodnju, za žene poduzetnice, dar za novorođeno dijete, naknade za učenike i njihove mentore.

MILUN: Ja nisam morao ništa. Nisam ja političar, tako da nisam do sada imao te neke situacije da bih morao pristati na neke stvari i ucjene. Za sada ništa!

DUJMOVIĆ: Što sam morao sjesti za stol piti kavu s ljudima s kojima nikada ne bih sjeo. Iza toga sam shvatio da kompromis i nije nužno loš, da iz kompromisa, kao što je Anita Bonačić Obradović rekla, mogu izaći dobre stvari za građane i javni interes. Kad se radi kompromis u cilju javnog interesa, onda je on dobar.

KRISTIĆ: Tako i ja smatram, pitanje je kakav je kompromis, je li on dobar ili loš. Osobno sam u nekoliko navrata predlagao neke amandmane koji su pridonijeli unapređenju sportske infrastrukture, konkretno izgradnji atletske staze koja je pred samim početkom i boćarske dvorane Đuro Miletić u Gospinom polju gdje sam na prihvaćanje tih amandmana, ja reagirao prihvaćanjem tih rebalansa proračuna.

KNEŽEVIĆ: Godinu dana sam aktivna u politici kao saborska zastupnica i sada kao kandidatkinja, i do sada uistinu nisam morala napraviti niti jedan politički kompromis. Ali shvaćam da to dolazi kao nekakva nužda jer politika je prije svega umijeće okupljanja. Najvažnije je da taj kompromis bude u interesu građana, a ne ono što vidimo - postizborno čerupanje.

RAGUŽ: To je bilo davno, pri početku moje političke karijere dok sam bio član HSS-a, kada je došla naredba iz Zagreba da moram napustiti tadašnjeg gradonačelnika, čiji sam bio zamjenik, kako bih prešao na drugu stranu ili ću biti sankcioniran. Bio sam fer i korektan jer sam imao dobar odnos s Vlahušićem, a imam ga i danas. Odbio sam tu lukrativnu ponudu, izašao iz stranke i tad sam rekao da više nikada neću biti član nacionalne stranke. Osnovao sam Dustru koja je danas uspješna, HSS je zbog takvog stava nestao u Dubrovniku, a ubrzo će i u Hrvatskoj.

DRAGIČEVIĆ: Ovi primjeri koje smo dosad slušali o stvarima koje su važne za opće dobro i kako se samo uz poštivanje kompromisa one mogu i ostvariti, ustvari pokazuju vrlo visoku razinu ega u traženju tih istih kompromisa. Mislim kako se moramo riješiti, ako govorimo o interesima Dubrovnika, takvih vrlo prizemnih razloga u kojima se traži kompromis ako se traži nešto poput umjetne oplodnje.

Tko vam  od drugih kandidata ima najbolju, a tko najlošiju kampanju?

MILUN: Više njih ima dobru kampanju. Dujmovićeva kampanja mi je super, Raguž je isto dobar. I ja sam među najboljima ako sam se odlučio kandidirati i na sve ovo, ali Dujmović i Raguž su super.

DUJMOVIĆ: Što se mene tiče, Knežević ima odlična videa, posebno onaj za strah koji ljudi imaju od HDZ-a. To je živa istina, ljudi se boje lajkati, to je stvarno pogodila. Što se tiče najlošije, ne bih to rekao jer se svi trude. Možda bi Riki trebao biti vidljiviji nego što jest, kampanja je u redu, ali fali vidljivosti.

KRISTIĆ: Meni su sve one kampanje koje nisu baš strogo personalizirane i gdje se pokazuje bogatstvo zajednice i ekipe ljudi, dobre. Generalno, najspecifičniju kampanju mi ima gradonačelnik Franković koji se potpuno odrekao svoje stranke i svih HDZ-ovih obilježja, cijela kampanja egzistira na njegovim inicijalima. Što se tiče osobe koja je u najnezgodnijem položaju, to je kolega Riki koji je u Županiji jedan od glavnih koalicijskih partnera HDZ-a, pa mu je malo teže u Gradu objasniti njegovu poziciju.

KNEŽEVIĆ: Meni je svakako najdojmljivija kampanja Željka Raguža. On nama iz izbora u izbore priča istu priču, ali s takvom uvjerljivošću kao da je prvi put. Kao ona mlada koja opet i ponovo nudi svoju nevinost, kao da je prvi put. Lošu kampanju zaista ne bih izdvajala, svi dajemo sve od sebe.

RAGUŽ: Svi su zanimljivi i ovaj vid kampanje koji se danas vodi, u odnosu na onu od prije deset godina, je skroz nešto drugo. Prije je veći naglasak stavljen na letke, predizborne skupove… Nevjerojatno je koliko se sve izmijenilo u tako malo vremena. Danas prevladava video i mogu reći kako su videa kandidata zanimljiva i dobra. I Dragičević, kao novo lice, se zaista trudi i često izbacuje videa. Mogu čestitati na takvoj vrsti komunikacije, koja je dobra i vidljiva. Mi smo ovdje ipak dugi niz godina i ljudi nas više-manje znaju.

DRAGIČEVIĆ: Ljudi rade sve što mogu, najbolje što znaju. Ono što je moj zaključak kampanje jest da angažiranje stručnjaka nužno ne nosi kvalitetu, kao ni angažiranje velike količine. Vratit ću se na to da ljudi rade sve što mogu, najbolje što znaju i mislim kako svatko pokušava na svoj način doći do ljudi kojima se žele obratiti. I kako je svatko u tome na neki način uspio!

BONAČIĆ OBRADOVIĆ: Različite su kampanje. Netko radi za ulazak u Gradsko vijeće, a netko na vidljivosti. Usudit ću se reći kako sam najzadovoljnija našom kampanjom jer je program napravljen iz razgovora s građanima. Interesantne su i druge kampanje, a najgora je definitivno HDZ-ova, Mata Frankovića i to nisu inicijali nego sigma. Franković uistinu nema kampanju osim blaćenja političkih protivnika.

Da završite na pustom otoku, koga biste od kandidata voljeli imati kraj sebe i zašto?

DUJMOVIĆ: Viktoriju i Anitu. Što će mi ova četvorica?! S njima mogu razgovarati, nešto normalno komunicirati, a čini mi se da su u kampanji dosta progresivne, znale bi se snaći.

KRISTIĆ: Ja bih kolege Valentina i Dragičevića, da se malo pobliže upoznamo jer dugo nisu bili u Dubrovniku pa da mi ispričaju što se događalo.

KNEŽEVIĆ: Povela bih Željka Raguža jer ne znam čekaju li me na pustom otoku neke zvijeri koje bi me gledale kao doručak i ručak. Najbolje i najsigurnije bi bilo povesti Željka, jer on je puno bolji odrezak od mene. Doduše, za sve drugo bi bio Johnny Bravo.

RAGUŽ: Ja bih moje mjesto prepustio Matu da povede Anitu, pa nek njih dvoje budu sami na pustom otoku.

DRAGIČEVIĆ: Sve bih odveo na Kaše.

BONAČIĆ OBRADOVIĆ: Ako ćemo se našaliti, onda Mata Frankovića - da mi svaki dan govori kako će sve biti uredu. Jer je to 'Mato istina'. Realno bih povela Rikija, jer mislim kako ima najbolje mogućnosti da nas izvuče žive. Riki, znam gdje si se sve borio, tako da iskreno mislim kako bi se najbolje snašao i kako bih s tobom bila najsigurnija.

MILUN: Sad me Anita malo... Znao sam da ću izabrati Anitu, ona je moj rod jer smo mi gore iz Sinja. Držimo se zajedno, geni, geni kameni, Anitu bih sigurno poveo.

KANDIDATI POSTAVLJAJU PITANJE KANDIDATU ČIJI SU BROJ STOLICE IZVUKLI IZ KUVERTE

Dragičević je izvukao kuvertu s brojem Anite Bonačić Obradović:
„Jako je važno da Anita konačno objasni. Postoji li problem kojim si cijelo vrijeme izložena, ili je to konstrukcija?“

Anita Bonačić Obradović (odgovor): Na to sam pitanje odgovorila milijun puta, u milijun  medija. Vrlo jasno, to je konstrukcija i nažalost, napadi na moju familiju s jedne i druge strane. Ali Bože moj, to sve treba izdržati. Vidim da sam prijetnja Matu Frankoviću s koalicijom, pa se ne može drugačije boriti nego izmišljotinama. Voljela bih čuti da Mato Franković odgovori na mnoga pitanja koja mu se postavljaju u zadnje vrijeme, vezano upravo za nelegalnosti, projekte bez uporabne i građevinske dozvole, za razno razne malverzacije. Ali, očigledno Mato Franković izbjegava odgovore na pitanja, za razliku od mene.

Bonačić Obradović je izvukla kuvertu s brojem Ričarda Miluna.
„S obzirom da je pozicija mene, SDP-a i Srđ je Grad vrlo jasna, s obzirom na to da smo se kao najjače oporbene stranke ujedinili i odlučili suprotstaviti momentalno vladajućoj stranci, odlučili donijeti promjene jer znamo da jedino ujedinjeni možemo pobijediti HDZ, mene konkretno zanima vaše mišljanje o HDZ-u i Matu Frankoviću.
Milun: Prvi mandat gospara Frankovića po meni je bio vrlo dobar. Mislim da se u ovom drugom malo, ne mogu reći izgubio, ali jednostavno sve ono što je govorio i pričao, dosta toga nije učinio. Kada bih mu davao ocjenu od 1 do 5, bila bi 3. Konkretno o HDZ-u, što reći, mogu puno bolje.

Milun je izvukao kuvertu s brojem Viktorije Knežević.
„Kad uđem u Vijeće i kad budem slagao većinu, biste li koalirali sa mnom?“

Knežević (odgovor): Rekla sam tko su nama jedini isključeni kao koalicijski partneri, to su Vićan, HDZ, Kristić i Raguž. Dakle, svi drugi koji uđu u Vijeće, postoji mogućnost razgovora o suradnji.

Valentin Dujmović je izvukao kuvertu sa svojim brojem.
„Tko su ti dvije najdraže osobe na svijetu?“.

Dujmović (odgovor): David i Daniel Dujmović.

Kristić je izvukao kuvertu s brojem Marka Dragičevića.
„Znam da ste korijenima vezani za Dubrovnik, ali koliko mi je poznato ne živite u Dubrovniku. Barem ne veći dio godine. Što vas je motiviralo na kandidaturu za gradonačelnika i nositelja liste za Gradsko vijeće?“

Dragičević (odgovor): Upravo to što mislim da imamo načine i što smo okupili ljude koji mogu Dubrovniku ponuditi nove vizije, nova rješenja i povećati kvalitet svega što se događa.

Knežević je izvukla kuvertu s brojem Željka Raguža.
„Željko, kad počinje sezona plivanja na Dančama, za vrijeme radnog vremena?“

Raguž (odgovor): Za radnog vremena ne idem nikad, a imam pravo na godišnji odmor. Ako ti smatraš da je 6 sati ujutro radno vrijeme, moje zaposlenje u Luci Dubrovnik je od 7 do 15. Nikad me prije toga nećeš vidjeti, osim ako sam na godišnjem odmoru.

Raguž je izvukao kuvertu s brojem Mara Kristića.
„Maro, kada bi sutra kao vijećnik došao u poziciju odlučivanja, kome bi se opredijelio u korelaciji snaga ljevica i desnica?“

Kristić (odgovor): Apsolutno ne funkcioniram na taj način. Već sam milijun puta pokazao da funkcioniram od ideje do ideje i spreman sam prihvatiti svaku dobru ideju gradskog vijećnika. Nisam isključiv poput kolegice Knežević koja insinuira na temelju ničega i isključuje iz bilo kakve suradnje. Ja sam za suradnju sa svakim tko ima dobre ideje.