Prema Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom koji je stupio na snagu početkom ove godine, i javne i privatne tvrtke dužne su imati određeni postotak zaposlenih osoba s invaliditetom. On varira o vrsti djelatnosti kojom se tvrtke bave, a iznosi između 2 i 6 posto, odnosno na ukupan broj zaposlenika u tvrtki (ako prelaze broj od 20 radnika), od 2 do 6 posto treba biti zaposlenih osoba s invaliditetom. Ako tvrtka nema dovoljan broj zaposlenih osoba s invaliditetom, plaća kazne u iznosu od 908 kuna po jednoj nezaposlenoj osobi. Taj novac ide u Fond koji potiče zapošljavanje osoba s invaliditetom.

Idemo sada vidjeti kako velike javne i privatne dubrovačke tvrtke poštuju zakon i je li zapošljavaju osobe s invaliditetom u dovoljnom broju. Krećemo, jasno, od Grada Dubrovnika. Grad Dubrovnik zapošljava sveukupno 221 radnika, a prema spomenutom Zakonu, trebao bi zapošljavati 3 posto osoba s invaliditetom, odnosno njih 7. Međutim, Grad Dubrovnik ima svega četvoro zaposlenih osoba s invaliditetom, tri invalida Domovinskog rata i jednog invalida rada. Od 3 invalida Domovinskog rata jedan je raspoređen na radnom mjestu Voditelj odsjeka za mjesnu samoupravu, komunalno i prometno redarstvo u Upravnom odjelu za komunalne djelatnosti i mjesnu samoupravu, jedan je prometni redar u Upravnom odjelu za komunalne djelatnosti i mjesnu samoupravu, te jedan viši savjetnik II u Upravnom odjelu za obrazovanje, šport, socijalnu skrb i civilno društvo. Invalid rada raspoređen je na radnom mjestu Viši referent II u Upravnom odjelu za komunalne djelatnosti i mjesnu samoupravu. Pošto nema dovoljan broj zaposlenik osoba  s invaliditetom Grad Dubrovnik plaća penale za tri osobe koje nedostaju u iznosu od 908 kuna za svaku.

Dubrovačko-neretvanska županija zadovoljava broj zaposlenih osoba s invaliditetom. Naime, njih tamo sveukupno radi 116 zaposlenika, a od toga broja, trebali bi imati 3 osobe s invaliditetom, i taj broj točno imaju.

Kakva je situacija s javnim tvrkama i drugim institucijama? Već smo pisali kako Sveučilište u Dubrovnik ne zadovoljava kvotu.  Javni prijevoznik Libertas ima sveukupno zaposlena 328 radnika, od toga 13 osoba s invaliditetom, a na taj broj bi trebali imati zaposlenih 10 osoba s invaliditetom, što znači da ih imaju više nego zakon propisuje. No zbog zaštite osobnih podataka, direktor Đuro Deranja nam nije rekao o kojem se postotku invalidnosti radi i na kojim su mjestima zaposleni, pa tako ne znamo je li riječ o lakšim ili težim oštećenjima.

Što se pak tiče situacije u Vodovodu tamo sveukupno radi 186 osoba, od toga ima zaposlenih 8 osoba s invaliditetom. Niti jedna od zaposlenih osoba s invaliditetom nema invalidnost veću od 50 posto, a dvoje ih ima sasvim malu – 1,3 posto i 4 posto invaliditeta. Vodovod ispunjava kvotu, jer treba imati zaposlenih 6 osoba s invaliditetom.

Iz Vrtlara nam nisu odgovorili, ali zato jesu iz Dubrovačkih muzeja. Tamo je zaposleno 76 osoba, a samo je jedna osoba s invaliditetom, iako bi trebale biti zaposlene dvije.

Nismo dobili odgovor ni iz Opće bolnice Dubrovnik, kao ni iz trgovačkog lanca Pemo. Iz velikih hotelskih kuća primili smo podatke.

Jadranski luksuzni hoteli zapošljavaju sveukupno 599 stalno zaposlenih osoba (sezonci se ne računaju u zakonskim kvotama), od toga je svega pet osoba s invaliditetom, a trebalo bi ih biti ukupno 12. Za sedam osoba s invaliditetom koje bi trebali zaposliti, ali ih nemaju, Jadranski luksuzni hoteli plaćaju kaznu koja sve skupa iznosi nešto manje od sedam tisuća kuna.

U Radissonu radi 150 zaposlenika (zajedno sa sezoncima je 500, ali se oni, rekli smo, ne računaju). Iz Radissona su nam kazali da oni Zakon poštuju ne navodeći točan broj zaposlenih osoba s invaliditetom.

Iz Valamara su nam poslali brojke, ali one nisu najjasnije, jer su nam kazali da imaju sveukupno zaposlenih 1611 radnika (ljeti sa sezoncima broj naraste preko 5 tisuća), od toga u Dubrovniku 270 radnika. Kazali su također da zapošljavaju 12 osoba s invaliditetom, ali nisu precizirali je li riječ o radnicima u Dubrovniku, ili na razini cijele grupacije. S obzirom da su u odgovoru spomenuli da plaćaju kazne, vjerojatno se radi o brojci koja se odnosi na čitavu grupaciju, pa su oni uz Lukšićeve Jadranske luksuzne hotele najgori po tom pitanju. Naime, na brojku od 1611 zaposlenika, trebali bi imati čak 32 zaposlene osobe s invaliditetom, a imaju ih samo 12, što znači da ih nedostaje točno 20. Evo što oni o tome kažu:

- Jako je važno naglasiti kako je turistička djelatnost jedna od fizički najzahtjevnijih, pa je u tom smislu važno uzeti u obzir specifičnosti rada koje ova djelatnost podrazumijeva, a praksa je pokazala da osobe s invaliditetom nažalost ne mogu prihvatiti sve zahtjeve posla u ovoj branši. Iz tog razloga je zakonodavac, svjestan da neke djelatnosti ne mogu ispuniti, odnosno zaposliti zakonom predviđen broj osoba s invaliditetom, osmislio fond za poticanje njihovog zapošljavanja u branšama gdje imaju veću mogućnost zaposlenja. Valamar Riviera, poštivajući zakonske obveze podržava i redovito izdvaja sredstva za Fond kako bismo što više pridonijeli potpunoj integraciji osoba s invaliditetom u društvo – kažu iz Valamara.

Što je naše istraživanje pokazalo? U Dubrovniku, pregršt poslodavaca, među kojima i sam Grad Dubrovnik, radije plaćaju kazne, nego zapošljavaju osobe s invaliditetom. Ovi drugi poslodavci, koji ispunjavaju kvotu zaposlenih osoba s invaliditetom, dijelom to rade s osobama koji imaju sasvim mala oštećenja, pa je upitno koliko je ta kvota zadovoljena, jer je zakonodovac ovim zakonom prvenstveno htio na tržište rada vratiti osobe s značajnim oštećenjima, poput onih u kolicima, gluhe, slijepe, nijeme i slično.

Osobe s invaliditetom spremne su na najzahtjevnije zadatke – upravo zato jer imaju invaliditet, te se žele dokazati – ali poslodavci ih vođeni stereotipima najčešće ne zapošljavaju bojeći se njihova učestalog izbivanja s posla zbog bolovanja.

Lakše je platiti malu kaznu, nego imati probleme s njima – njihov je moto. To je velika mana ovog zakona. Zakonodavac je trebao uvesti puno veću kaznu – recimo oklepiti poslodavce s 10 tisuća kuna po osobi – pa bi se osobe s invaliditetom, sukladno ovom zakonu, znatno lakše zaposlile. Kazna od 908 kuna je sramotno mala.

Autor ovog teksta nedavno je gledao dokumentarac na National Geographicu o slijepom stolaru. Čovjek ništa ne vidi, a izrađuje prozore, vrata, stolove, radeći svaki dan s  - cirkularom i svakojakim pilama. Mnogi zdravi ljudi boje se upaliti cirkular da im ne bi odsjekao prst, a slijepoj osobi to nije nikakav problem, kao ni da izrađuje prekrasne predmete, iako ih ne vidi.

Eto gdje su granice za osobe s invaliditetom. One ne postoje. Granice su jedino u raznim glavama, jer se godinama hrane stereotipima i predrasudama.