Iako skromno kaže da joj nagrada “sama po sebi ne znači puno”, učiteljica Marijana Vrljić ne skriva ponos što je njezin predani rad prepoznat i cijenjen. A upravo je taj rad, satkan od empatije, strpljenja i želje da djeci približi svijet ljudi koji se služe znakovnim jezikom, ono što je nagradu učinilo zasluženom.  

Sa svojim učenicima 2. b razreda, u suradnji s Udrugom gluhih i nagluhih Dubrovačko-neretvanske županije, Marijana već dvije godine vodi projekt “Znakovna školica”. Svakoga tjedna učionicu posjećuju članovi Udruge, a djeca korak po korak upoznaju znakovni jezik: od abecede, boja i brojeva, do pojmova svakodnevice, pjesmica i igrokaza. Učenje kroz igru postalo je njihov prepoznatljiv pristup. Ove godine pripremaju i poseban nastup, a to je izvođenje “Himne slobodi” na znakovnom jeziku 6. prosinca na Srđu. Njihov cilj je promovirati prava gluhih i nagluhih i stvarati inkluzivniju školsku zajednicu.  

Zašto baš znakovni jezik?  

- Nema nekog posebnog razloga, jednostavno sam htjela djeci ponuditi nešto novo i plemenito, da se od malena uče o različitostima, da osvijeste kako ima ljudi koji imaju problem u komunikaciji i treba im pomoći. Ne samo njima, nego bilo kojim osobama s poteškoćama.  

Znate li vi znakovni jezik?  

- Ne, i ja ga učim zajedno s učenicima, s tim da njima često ide i bolje jer su djeca. Kada sam se pripremala za ovaj projekt,  malo sam proučavala hrvatski znakovni jezik. Jedan je od 300 znakovnih jezika svijeta. Dakle, nije univerzalan. Znakovni jezik je kao da učimo bilo koji drugi strani jezik. Iako je  relativno jednostavan, ipak nije lagan jer je potrebno povezati misao, glas i znak u isto vrijeme i još biti brz. Upravo nam je brzina bila najveći problem. Važno je sve to procesuirati. Ja sam ove godine upisala tečaj koji besplatno organizira udruga svake godine. Da bi se sve to usvojilo, potrebno je dosta vježbe i ponavljanja.  

I kako su djeca reagirala prvi put kada su se upoznala sa znakovnim jezikom? Jesu li roditelji prihvatili tu ideju?  

- Djeca su prihvatila iznenađujuće dobro, ali inače imam takve učenike koji su smireni i koncentrirani. Za ovo je potrebno biti upravo takav. Teško je ovo pratiti više od 15-20 minuta pa ih ja nakon učenja nagradim tako što najčešće pođemo u obližnji park da malo razbistre glavu. Roditelji su bili sretni i zadovoljni jer su svjesni da to djecu može samo oplemeniti kao osobe. Inače sam imala podršku  ravnateljice i cijele škole koji su me preporučili za nagradu. U projekt od samog početka je uključena i pedagoginja Helena Ševelj. Nagrada ne pripada samo meni nego školi, udruzi, kolegama,  djeci, roditeljima.  

Danas se često spominje empatija. Zašto je ona toliko važna?  

- U novije vrijeme nažalost nedostaje empatije i treba raditi na bilo koji način na njenom razvoju. Djeca trebaju vidjeti kako smo svi na neki svoj način različiti i da svakoga treba cijeniti i pomoći. Nije lako naučiti djecu da razmišljaju u tom smjeru, ali treba raditi na tome. Ova nagrada i projekt su dokaz kako se može graditi ljepše društvo u običnoj učionici.  

Jesu li danas djeca drukčija nego prije 20-30 godina? Je li prije bilo istih problema?  

- Nažalost, danas je empatija nešto na čemu moramo raditi svi kao društvo, ne samo s djecom nego i s odraslima. Nekako su svi više okrenuti sebi i gledaju svoje interese, a manje interese društva. Ljudi se često znaju nasmijati i upirati prstom u nekog tko je različit. Ja svoj doprinos dajem u smjeru da se to promijeni tako što radim na ovaj način, uz znakovni jezik. Općenito u školi imamo sate razrednika kao preventivne programe u kojima, preko igrica i životnih situacija, radimo na razvoju empatije. Svijet je okrutan i ne ide baš u nekom lijepo smjeru.  

Je li teško danas biti učiteljica?  

- Ja sam učiteljica skoro 30 godina. Radila sam u školi s posebnim programom koja je isto dio OŠ Marina Držića, a nakon toga sam prešla u razrednu nastavu. Moji su roditelji uvijek govorili kako sam, dok sam bila mala, naginjala prema tome da ću biti učiteljica, jer sam uvijek voljela nekog nečemu naučiti. Prvotno sam razmišljala o studiju engleskog jezika, ali evo na kraju sam se odlučila za učiteljski fakultet i danas sam sretna i zadovoljna. Svoj posao iskreno volim. Nije lako raditi s djecom, treba volje, strpljenja, požrtvovnosti... Kad učiteljica uđe u učionicu, mora biti raspoložena i zaboraviti sve svoje probleme. Ali svakako nas djeca u potpunosti okupiraju pa na sve drugo zaboravimo.  

Kako biste vi opisali svoj pristup – jeste li strogi ili prijateljski nastrojeni?  

- Mislim da sam kombinacija, iako za mene kažu da sam stroži tip. Želim da vladaju rad, red i disciplina, jer sam nekako stari kov učiteljice. Ali ipak s djecom treba biti i prijatelj. Mi smo učenicima ponekad i mame, prijatelji, braća, sestre... Sve pokrivamo.  

Kako ih motivirate? Je li danas teško okupirati djecu jer je koncentracija nešto slabija zbog previše informacija?  

- Korištenje mobitela je najviše doprinijelo tome. Ponekad moramo izigravati i klauna, ali ključno je da češće mijenjamo aktivnosti, imamo više mikro-pauza i trudimo se biti zanimljivi. Nakon igrica i mobitela, mi smo malo manje zanimljivi jer treba učiti i raditi. Današnjoj djeci je i pamćenje nešto malo slabije, ali tako je, nažalost, i s nama odraslima.  

Kada se vratite 30-ak godina unatrag, vidite li razlike kod djece danas i nekada?  

- Pa velika je razlika. Djeca su prije bila 'rukata' – imala su bolju motoriku jer su se penjala po stablima, boravila vanka, igrala s kamenčićima pa su imala razvijeniju finu motoriku, bolje su pisala, imala su veću koncentraciju. Ništa od toga se nije dogodilo preko noći.  

Kako se škola bori s tim?  

- Uvodimo domaćinstvo u nastavu jer želimo da više rade s rukama. Današnji roditelji su malo više prijateljski raspoloženi prema svojoj djeci, dok su naši roditelji nama bili samo roditelji. Ponekad zbog toga dolazi do 'sudara' između roditelja i učitelja.  

Koliko je važna kreativnost u učenju?  

- Učenje znakovnog jezika je jedan od kreativnih načina učenja jer to razvija, kao i učenje stranog jezika, lijevu i desnu hemisferu mozga i finu motoriku. Imamo i brojne projekte u školi koji potiču kreativnost, učenje jezika, emocionalno opismenjavanje... Trudimo se imati raznovrsne projekte.  

Koji su najveći izazovi s kojima se susrećete u svom poslu?  

- Najnoviji primjer je umjetna inteligencija koja učenicima i odraslima rješava sve probleme umjesto njih pa čak i matematičke zadatke, piše eseje, odgovara na pitanja... Njihov problem su ekrani  mobitela pa smo mi to riješili tako da djeca ostavljaju prije nastave uređaje u pretince i tijekom nastave nemaju pristup. Svakako, umjetna inteligencija i ekrani su izazovi društva i zbog toga se bojimo budućnosti školovanja. Osim toga, najveći izazovi rada s današnjom djecom u školama su općenito: preopterećenost tehnologijom, kraća pažnja i manja motivacija za učenjem tradicionalnim metodama. Susrećemo se s porastom emocionalnih i socijalnih teškoća te agresivnijim ili povučenijim ponašanjima. Dodatni izazov je i velika raznolikost u predznanju i sposobnostima učenika, što zahtijeva sve više individualiziranog pristupa. U svemu tome, nedostatak vremena i resursa dodatno nam otežava rad.  

Kakva je budućnost?  

- Kriteriji se spuštaju i ocjene su važnije nego znanje i to je problem za nas učitelje. Svaki roditelj bi želio dobru ocjenu pa se ponekad zanemari ono istinsko znanje. Školovanje je bitno jer mi obrazujemo sve ostale struke – netko tko nema znanje nama će biti građevinar, liječnik, pravnik, frizer... Bojim se smjera u kojem ide sve.  

Spomenuli ste umjetnu inteligenciju i doista ona danas može puno toga besprijekorno napisati i riješiti, a i educirati. Koja je onda uloga učitelja?  

- Naša uloga bi trebala biti da ih naučimo da promišljaju, da ne vjeruju svemu, da svaki izvor dobro provjere jer ima puno lažnih vijesti, a i umjetna inteligencija griješi. Uloga učitelja će se sigurno mijenjati, bit ćemo moderatori, jer se znanje danas može svugdje naći pa  mi možda nećemo biti izvor znanja u ovom klasičnom obliku. Čini mi se da ćemo se morati vratiti na osnovne postavke da radimo više s rukama, da ih učimo razmišljati svojom glavom, a ne mobitelom, i da ih usmjeravamo u tom pravcu da ne vjeruju svemu što vide, čuju ili pročitaju,  nego sve dobro  provjere.