Ljudi koji žive na moru i od mora žele pristup onome što im je pripalo rođenjem i pribojavaju se scenarija koji se može vidjeti u brojnim mediteranskim destinacijama u kojima su plaže dostupne samo odabranima, a to su oni koji žele platiti. Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture izradilo je Nacrt prijedloga novog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama kojim bi se trebao riješiti dio problema koje su donijele rupe u zastarjelom Zakonu iz 2003. godine. No, neke točke su izazvale negativne reakcije, a tiču se tzv. isključivih koncesija koje ostavljaju prostor za ograđivanje plaža i naplate pristupa. 

ŽUPANIJA ĆE SE VIŠE PITATI 

Cilj ovog Zakona, baš kao i svakog drugog, uvođenje je reda, a red je itekako potreban na hrvatskoj obali koja je postala žrtva brojnih devastacija, nasipanja pomorskog dobra, bespravne gradnje, nakaradnih građevina… Novim Zakonom uvode se lučki redari, uređuje pitanje pretvorbe na pomorskom dobru, uvodi se jedinstvena lučka tarifa u lukama otvorenim za javni promet, uvodi se pravo i dužnost sudjelovanja nadležnog ministarstva u postupku izrade i donošenja svih akata i dokumenata prostornog uređenja koji obuhvaćaju područje pomorskog dobra, definiraju se morske plaže, sidrišta, privezišta… 

Moglo bi se kazati kako se uvodi cijeli jedan sektor kojem će svrha biti kontrola pomorskog dobra, a definiraju se i vrlo oštre sankcije za prekršitelje. Također, novim Zakonom se omogućuje lakši upis čestica pomorskog dobra u zemljišnim knjigama. Praktički se napokon jasno i nedvosmisleno definira i granica pomorskog dobra. 

Osim toga, veće se ovlasti daju jedinicama lokalne i regionalne samouprave. Tako se ukidaju koncesijska odobrenja, a uvode se dozvole koje daje predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave, a temeljem javnog natječaja i to u roku od pet godina. Uvodi se i dužnost županijske lučke uprave da sama obavlja lučke djelatnosti. Koncesija za obavljanje tih djelatnosti se daje samo iznimno i to isključivo za gradnju i gospodarsko korištenje objekata podgradnje i nadogradnje, prihvat i predaju svih vrsta otpada s pomorskih objekata te opskrbu plovila gorivom. 

“Mi ćemo po ovom zakonu dati veće ovlasti jedinicama lokalne samouprave, da one, kada govorimo o plažama, na svom području, kroz plan upravljanja pomorskim dobrom, odrede namjenu plaža”, izjavio je ministar Oleg Butković koji izričito odbacuje kritike kako će se plaže moći ograditi ili kako bi se mogla uvesti naplata ulaza. No, je li to zaista tako? 

POSEBNO JE NAGLAŠENO – OPĆE DOBRO PRIJE SVEGA! 

Ekipa Dubrovačkog dnevnika u posjedu je Nacrta i njime se zaista puno toga napokon definira. 

„Davatelj koncesije dužan je u svim postupcima davanja koncesije za gospodarsko korištenje morske plaže, prilikom odlučivanja o stupnju ograničenja i isključenja opće upotrebe, osigurati i štititi javni interes korištenja plaže posebno u slučaju kada plaža po svojem položaju i funkciji treba zadovoljiti potrebe šireg kruga korisnika,“ stoji, među ostalim, u Nacrtu Zakona. 

Jasno je definirana i granica pomorskog dobra. „Granicom pomorskog dobra obuhvaća se pojas kopna uz more širine šest i više metara računajući od crte srednjih viših visokih voda, a koji pojas predstavlja onaj dio kopna koji čini pomorsko dobro,“ stoji u Nacrtu Zakona. Dakle, sve što je najmanje šest metara od mora je pomorsko dobro kojem biste trebali imati pristup. Također, jasno je definirano kako Plan upravljanja pomorskim dobrom za svoja područja donosi predstavničko tijelo jedinice regionalne samouprave na prijedlog izvršnog tijela. Dakle, donosi ga Županijska skupština na prijedlog Županije kojoj će svoje prijedloge dostavljati načelnici. 

SKRIVENE PLAŽE S RESTORANIMA MOGU DOBITI ZATVORENE KONCESIJE 

No, u Nacrtu zaista stoji mogućnost širenja područja koncesija. Naime, Nacrt definira novi pojam, a to je 'koncesija na zahtjev' koja može biti 'otvorena', ali i 'zatvorena' tako da onemogućuje pristup pomorskom dobru ili uvodi naplatu. 

Kako stoji u objašnjenju, ona se, među ostalim, može dobiti i za plažu, privezište i/ili nautičko sidrište koja po svom položaju čini funkcionalnu, infrastrukturnu i prostornu cjelinu samo s jednim ugostiteljskim objektom i smještajnim objektom. Uvjet je da se područje nalazi u turističkoj zoni, ali izvan naseljenog mjesta. Koncesija se može zatražiti i za privezište i/ili nautičko sidrište koje po svom položaju čini funkcionalnu, infrastrukturnu i prostornu cjelinu sa samo jednim ugostiteljskim objektom do kojeg pristup nije moguć na drugi način osim morskim putem ili je cestovni pristup ugostiteljskom objektu znatno otežan. 

Što bi to značilo u praksi? Koncesiju na plažu novim Zakonom bi trebali moći dobiti i oni koji imaju restoran u područjima u kojima nema kuća, poput pojedinih objekata na Elafitima. To su također i plaže koje se nalaze diljem naše Županije, prije svega otoka, koje imaju restoran, a do kojih se može doći samo morskim putem ili pješke, ali otežano. Sve plaže u malim, skrivenim valama s ugostiteljskim objektima, mogle bi dobiti i svoje koncesionare. Možda bi to mogla sutra biti  konavoska Pasjača ili nepristupačni pelješki Grdni Do. Ili možda mljetski Limuni. A možda i negdje bliže.

Jer nije jasno definirano što Nacrt točno podrazumijeva pod naseljena odnosno nenaseljena područja. Jesu li to područja bez kuća? Onda bi to bio dobar dio Elafita, županijskih otoka, Dubrovačkog primorja... Ili su to možda naselja koja obuhvaćena GUP-om? To su, recimo, onda i Zaton ili Orašac. 

Ugostitelji po otočkim skrivenim valama i slabo dostupnim plažama koji se nalaze u turističkim mjestima izvan naselja imaju svoje objekte i restorane i naravno kako kupači izbjegavaju ta područja jer bi drugačije zapravo bilo nepristojno. No, koncesija obuhvaća i more, a dokidanje prava nekome da na tom području baci sidro je nešto čega se dio javnosti pribojava. Također, zbog hotelskih kompleksa i uopće potreba dubrovačkog turizma, većina plaža je prenapučena turistima pa su upravo skrovite i nepristupačne plaže posljednja ljetna utočišta mnogim lokalcima. 

Nacrtom je predviđeno i kako se koncesija na zahtjev može zatražiti  za plažu koja po svom položaju čini funkcionalnu, infrastrukturnu i prostornu cjelinu sa samo jednom ustanovom iz područja zdravstva. To bi ustvari značilo ograđivanje za neke buduće kalose ili lječilišta, gdje ipak postoji potreba za privatnošću bolesnika koji bi se tamo liječili. 

MOŽE I NA 99 GODINA 

Zanimljiv je i način na koji je definirano trajanje samih koncesija na pomorskom dobru. Koncesije mogu dati ili Vlada RH, ili predstavničko tijelo jedinice regionalne samouprave, dakle Županijska skupština. Predstavničko tijelo jedinice regionalne samouprave daje koncesije na 20 godina, iznimno na 30, ako se sva ulaganja i gospodarski učinci ne mogu ostvariti u prethodno navedenom roku. 

S druge strane, Vlada RH daje koncesije na 50 godina, a ako se procijeni kako se u tom roku ne mogu ostvariti svi gospodarski učinci, koncesija se može dati i na 99 godina! Dakle, Nacrtom Zakona nije definirano kako se nakon 50 godina utvrđuje je li ostvarena zarada od koncesije kakva se planirala i je li ona isplativa ili ne, nego se u startu koncesija daje na 99 godina, ako se procijeni kako će se to u prvih 50 godina ipak dogoditi. 

'NE MOŽEMO BITI OSTAVLJENI NA MILOST I NEMILOST LOKALNIH ŠERIFA'

Na problematiku Nacrta Zakona upozorile su opcije 'Možemo' i 'Srđ je Grad' koji poručuju – zabrana pristupa pomorskom dobru građanima je nedopustiva. 

„Sukus problema leži u tome što novi Zakon otvara mogućnost za to da se uistinu veliki dio plaža izvan naseljenog mjesta dodijeli u 'zatvorene' koncesije i time ograniči građanima pristup javnom pomorskom dobru. Mi smatramo kako je morska obala zadnja crta obrane i zakon ne može ostaviti tu mogućnost i ne može ostaviti građane na milost i nemilost lokalnih šerifa te politika koje se mijenjaju svake četiri godine,“ kazao je za Dubrovački dnevnik Marko Giljača ispred 'Srđevaca'. Dodaje i kako su sporna predviđena trajanja koncesija na pomorskom dobru koje se mogu dodjeljivati i na 99 godina, što smatra nečim što ne bi trebalo podržati. 

MOGUĆNOST OGRAĐIVANJA JE POSTOJALA I PRIJE 

No, Giljača podsjeća na to kako je i stari Zakon iz 2003. godine predviđao tzv. 'zatvorene' koncesije, dakle ograđivanje i ograničavanje pristupa. 

„To je itekako poznato na sjevernom dijelu Jadrana gdje postoji takvih 18 plaža, kampova i turističkih objekata, dok u Dubrovačko-neretvanskoj županiji nemamo nijednu koncesiju tzv. zatvorenog tipa,“ kaže Giljača. Ipak, naglašava kako su dugoočekivane izmjene trebale umanjiti mogućnost ograničavanja pristupa javnom pomorskom dobru i garantirati osnovno prirodno pravo, a to je pravo svakog čovjeka slobodno pristupiti obali. 

ŽUPANIJA NIJE OMOGUĆILA ZATVARANJE NIJEDNE PLAŽE, A TAKO BI TREBALO I OSTATI  

Dubrovačko-neretvanska županija dosad nije uvodila 'zatvorene' koncesije, mada je za takvo što postojala zakonska podloga. Iz izvora povezanih s radom Županije doznajemo kako bi tako trebalo biti i ako dođe do usvajanja novog Zakona. Vrijedi također spomenuti kako se radi tek o Nacrtu. Nije to još ni Prijedlog Zakona, a kamoli Zakon. 

Kako nam govore u Županiji, ne postoji Zakon koji bi onemogućio koncesije zatvorenog tipa, ali su im dati alati kako spriječiti takvu mogućnost. Zapravo, smatraju kako će sve ostati onako kako i sada jest. 

No, politike se mijenjaju, a Zakon će ostati. Pitanje je hoće li neka sutrašnja vlast dopustiti da se i u našoj Županiji dodjeljuju koncesije za plaže koje će zatvoriti svoja vrata građanima.