Kornjača iz dubrovačkog akvarija pliva, bolje rečeno spava, u malom bazenu smještenom u hladnoj, tufinastoj prostoriji tvrđave sveti Ivan, vjerovali ili ne, od 1953. godine sve do 2011. kada je otišla na nebeske pašnjake.

Tito je u to vrijeme još bio mladić, Brazil i Njemačka nikada nisu osvojili svjetsko prvenstvo u nogometu - niti je svijet čuo za Pelea - Fidel Castro umjesto na Kubi, bio je u zatvoru, čovjek je bio daleko od Mjeseca, jadranska magistrala se nije ni počela graditi, Ivo Josipović, Zoran Milanović i Tomislav Karamarko nisu se ni rodili, Molunt je pogodio meteor čega se danas ne sjećaju ni najstariji stanovnici, Dubrovnik je imao 15 tisuća stanovnika, Staljin je bio na samrtnoj postelji, mnogi Japanci su se po džunglama borili misleći da je još uvijek Drugi svjetski rat, Nova Mokošica nije postojala...

Sve je to preživjela i nadživjela morska kornjača iz dubrovačkog akvarija do prije neki dan. Kada razmišljam o tome, uhvati me jeza. Biti više od pola desetljeća zatvoren u malom bazenu još manjeg dubrovačkog akvarija.

No pustimo sad to. Prema riječima prvog čovjeka akvarija Valtera Kožula, u prošloj godini ribe u zatvoru pogledalo je oko 50.000 posjetitelja, a akvarij je uprihodio oko milijun i pol kuna.

Posjetitelja bi vjerojatno bilo znatno manje da znaju kako se dubrovački akvarij proteže u samo dvije nevelike dvorane, i da se nema puno toga za vidjeti, osim nešto vrsta jadranskih riba koje se gužvaju po bazenima. Neki veliki svjetski akvariji protežu se na ogromnom broju kvadrata, morski psi plivaju poviše i iznad posjetitelja -  a onaj dubrovački u odnosu na njih zaista izgleda skromno i teško bi se s njim grad mogao hvaliti.

No je li nehumano držati ribe u akvariju i kako se one tamo osjećaju? Netko će reći da je svakako neljudski držati životinje zatvorene, dok će drugi reći da im je tamo bolje, jer nemaju prirodnih neprijatelja i imaju hrane. Ja osobno nisam ljubitelj zatvaranja životinja bilo koje vrste. Ni u akvariju, ni u zoološkom vrtu.

Ali valjda oni postoje, jer im se mališani vesele. Međutim, ni Dubrovčani, ni njihova djeca nemaju besplatan ulaz u akvarij, kaže Kožul i naglašava da se popusti ili besplatni ulaz može dobiti samo preko organiziranih grupnih posjeta, primjerice školskih. Inače, cijene ulaznica za odrasle su 40 kuna, dok su za djecu 15.

Pitali smo Kožula hoće li se dubrovački akvarij proširivati, odnosno izmjestiti na neku novu, veću lokaciju, te hoće li se nabaviti neke nove vrste riba?

-Za sada se nećemo ni širiti, ni otići na novu lokaciju. Prostori su takvi kakvi jesu i mogućnost širenja je minimalna.  U kontaktu smo s kolegama iz drugih akvarija i ribarima s kojima surađujemo u vezi nabave novih vrsta ili obnove postojećih stokova.

Također, interesiralo nas je je li po njegovom mišljenju nehumano držati ribe u zatvoru, te veliki broj njih u nevelikim akvarijima.

-Svakako da nije ekološki opravdano držati veliki broj jedinki u skućenom prostoru jer se to odražava na neprirodno ponašanje i lagano širenje bolesti. Na to pazimo i svim vrstama su omogućeni približno jednaki ekološki uvjeti kao u prirodi. Treba istaknuti da morski organizmi, pogotovo ribe, u pojedinim fazama svog života žive u plovama znatno veće gustoće nego što se to može vidjeti u akvariju – zaključuje Kožul.

I dalje ostaje pitanje treba li Dubrovniku ovakav akvarij, koji je skroman i ne služi ponosu grada, a uz to ne daje mogućnost besplatnog obilaska dubrovačkoj djeci. 

I najvažnije pitanje od svih: kako je onoj kornjači bilo živjeti u nevelikom bazenu još od vremena kada je Staljin bio živ, a Dubrovnik imao stanovnika kao Mokošica?