No, ono što cijeloj priči daje posebnu težinu jest činjenica kako su tijelo pronašli maloljetnici, prema neslužbenim informacijama s kojima raspolaže Dubrovački dnevnik. Tijelo je bilo obješeno, u raspadnutom stanju i na prvi dojam bi se možda i pomislilo kako bi prizor mogao izazvati šok ili traumu kod djece. Ipak, ona su ga odlučila snimiti.  

VIDEO POGLEDAO VEĆI BROJ MALOLJETNIKA 

Dubrovački dnevnik posjeduje kratki video tijela koji su snimili maloljetnici nakon što su vidjeli spomenuti prizor. Na videu se zapravo tijelo razaznaje vrlo kratko, a u pozadini se čuje smijanje maloljetnika. Nije poznato kako su se maloljetnici u tom trenutku osjećali, što su pomislili i kako su došli na ideju snimanja. 

Ipak, iz razgovora s više maloljetnika doznajemo kako se video počeo brzo širiti među njima te su ga gledali i komentirali. Video obješenog tijela je do danas iz radoznalosti pogledao veći broj maloljetnika, a navodno se širio putem jedne među mlađim uzrastima vrlo popularne društvene mreže. 

ODGOVORNOST JE I NA RODITELJIMA I NA DRUŠTVU 

Spomenuti slučaj je samo jedan u nizu onih koji dokazuju kako je i tuđu tragediju moguće iskoristiti u svrhu zabave, sasvim neopravdano. Danas su tako u različitim videima nerijetko prikazuje uznemirujući sadržaj poput samoubojstava, tragedija, nesreća, a cilj im je izazivanje snažnih emocionalnih reakcija kod publike. Etički kodeksi koji obvezuju novinare navode kako žrtva ne smije patiti dvaput; prvi put kad nastupi tragični događaj, a drugi put medijski. Ipak, sadržaji se danas mogu plasirati putem različitih platformi u realnom vremenu, a pošiljatelji tih poruka nisu samo novinari nego svaka osoba koja ima pristup internetu, uređaj poput mobitela, tableta ili kompjutora i osnovna znanja o tome kako ih koristiti. 

„Danas kad svi mogu biti komunikatori i objavljivati što žele, ne može se od njih očekivati da poznaju odredbe etike novinarstva. No, može se očekivati da ih kućni odgoj, obrazovni sustav, religijski odgoj i običaji poučavaju da ne čine drugima ono što ne bi željeli da netko čini njima,“ izjavio je profesor na Odjelu za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku Đorđe Obradović. 

On tako podsjeća kako se pretvaranje ljudskih tragedija u medijsku zabavu odvija odavno, samo što je to danas prošireno zbog mnogostrukog povećanja osoba koje sudjeluju u komunikaciji. 

„Odgovornost je i na roditeljima i na društvu u cjelini na poučavanju djece i pružanju vlastitog primjera da s ljudima kojima se dogode tragedije treba suosjećati, a ne uživati u njima kao u zabavnim sadržajima,“ izjavio je Obradović. 

NAUČENO PONAŠANJE 

O ovom fenomenu Dubrovački dnevnik je upitao i kliničkog psihologa Josipa Lopižića koji je podsjetio kako ljudi vrlo često zamjenjuju svoje prave osjećaje zamjenskima, pri čemu je pojava nešto karakterističnija kod osoba kod kojih se emocionalne reakcije, ali i obrambeni mehanizmi još nisu dovoljno profilirali. 

„ To najčešće ovisi o najranijim utjecajima u obitelji iskustvima, primjerice rani gubitak drage osobe. Koje su osjećaje roditelji posebno odobravali? Koje osjećaje nisu baš podržavali? Ili, koje osjećaje roditelji nisu baš pokazivali? Takvo što može biti 'naučeno ponašanje' u smislu da dijete nije vidjelo roditelje da su tužni, već bi i one najteže i najbolnije situacije prebrodili sa smiješkom. Određena emocija u nekom kontekstu može biti neadekvatna, dakle kada ne odgovara situaciji. Postoji, također, i vrlo mali postotak populacije koji potpada pod kategoriju poremećaja ličnosti, i oni u određenom smislu doživljavaju zadovoljstvo kad vide patnju drugih ljudi, što je posljedica potpunog nedostatka empatije kod ovakvih osoba Inače, ljudi ponekad počnu nekontrolirano smijati jer pokušavaju izbjeći suočavanje sa svojim stvarnim emocijama. Radi se o nesvjesnom procesu, izvan naše volje,“ pojasnio je Lopižić dodavši kako smijeh u takvim situacijama, a smijeh se čuo u spornom videu, postaje zaštita, obrana od 'samih sebe' i emocija koje osoba zaista osjeća. 

POSLJEDICE MOGU BITI DUGOTRAJNE I RAZLIČITE 

Iz aspekta dijeljenja nepoželjnih sadržaja, Lopižić kaže kako spomenute pojave i sadržaji nedvojbeno negativno utječu na mentalno zdravlje kod djece i mladih osoba. U takvim su situacijama sama djeca vrlo često žrtve različitih oblika nasilja te im je potrebna pomoć. 

„Kako u svijetu tako i u nas provedena su i trajno se provode brojna istraživanja o online nasilju i svuda su opisane iste posljedice kao i pojava da se dijete ili mlada osoba može osjećati kao da nigdje nije siguran, čak ni u vlastitom domu. Posljedice mogu biti dugotrajne i različite; mentalne – osoba se može osjećati uzrujano, glupo, čak i ljuto, emocionalne – osoba se može osjećati osramoćeno i izgubiti interes za ono što voli, ali i tjelesne – umor, nesanica, bol u trbuhu, glavobolje. Anksioznost, depresivnost sve do pomisli na samoubojstvo nisu nepoznati klinički fenomeni u ovakvim slučajevima. U vlastitoj kliničkoj praksi često se susrećem s ovom problematikom, osobna iskustva podupire svu fenomenologiju koja se javlja i koju možete 'zagooglati' i pročitati. Napominjem, jako je važno dijete ili adolescenta uputiti stručnjaku mentalnog zdravlja ali u tretman treba uključiti i roditelje budući da je ova pojava veoma kompleksna i opasna, kako za djecu, tako i cijelu obitelj,“ izjavio je Lopižić, referirajući se na činjenicu kako su se nasilni sadržaji i nasilje 'preselili' i na društvene mreže koje redovito koriste i maloljetne osobe.