Jučer saznajemo, da jedan ministar misli da smije određivati što novinar smije, a što ne smije pisati. Jedan ministar prijeti jednom novinaru da će s njim „ući u ring“, da će se u njemu (ministru) „probuditi vojnički duh“, itd. Čak nije tu važno niti ime tog aktualnog ministra, niti tog novinara, niti portala na kojem radi, jer to je problem koji nadilazi ovaj slučaj. Važno, tj. sramotno je da se danas, u 21. stoljeću u Lijepoj našoj, to događa. Žalosno je da živimo u takvom društvenom ozračju u kojem ministru to može pasti na pamet, te koji će to učiniti, jer zna da smije, jer zna da neće biti sankcioniran, jer to je valjda normalno.

Novinarska sloboda nije temelj, već čak i više, nužan preduvjet, medijske etike. Kako očekivati od novinara da pošteno radi svoj posao ako nema slobodu? Povući ću paralelu s kršćanskom teologijom koja ovdje itekako može pomoći medijskoj etici. Za kršćansku teologiju važna je sloboda koju Bog daruje čovjeku, te čovjek izabire činiti dobro ili zlo. Bez te slobode čovjek ne bi bio odgovoran ni za zlo, ni za dobro, jer ako je predodređen za nešto napraviti, kakva je njegova zasluga (za dobro) ili krivnja (za zlo)? Isto tako, iako možemo (s pravom) kazati da novinari često ne vrše etično svoju zadaću, kako uopće govoriti da oni čine nešto dobro ili loše ako im se želi oduzeti sloboda koja je nužan preduvjet njihovog novinarskog poziva? Jako loše je ako prijetnje i ugnjetavanje medijske slobode dolazi s bilo koje razine, ali ako to dolazi s razine ministarske moći, to onda nije samo jako loše, nego alarmantno opasno ne samo za novinarski poziv, nego za društvo u cjelini.

Podrška svim dragim novinarkama i novinarima, uz želju da u što skorijoj budućnosti naše društvo postane takvo da ne tolerira ovakve opasne napade na novinarsku profesiju. Da živimo u društvu u kojem bi takav ministar ne idućeg, nego već tog dana, prestao obavljati tu časnu dužnost. Znam da je to zasad samo neostvariva i utopijska lista želja, te me to jako žalosti.